Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Gdje je nestalo dostojanstvo radnika?

karanfili_1

 

Je li radnik radniku - vuk? 

 

Još od djetinjstva, kada sam prvi put čula za Praznik rada i kada su mi spomenuli dvjesto radnika u Chicagu i njihov krvavi sukob s policijom 1886. godine, sam pojam Praznika rada asocirao me je na tvorničkog radnika u plavom kombinezonu s kapicom i na glavi i crvene karanfile. Takva asocijacija urezala mi se u sjećanje toliko duboko, kao i mnogima drugima moje generacije, da više nismo mogli zamisliti da bi to prekrasno cvijeće mogli koristiti u bilo kojem drugom kontekstu. 

 

tvornicaKažu da smo njima u spomen 1. svibnja počeli diljem zemalja svijeta obilježavati kao dan kada slavimo rad i iznova podsjećamo ne samo na tragediju potlačenih ljudi koji su dali svoje živote u "vjetrovitom gradu" već i na ljudska prava svih onih koji svojim radom doprinose ne samo poduzeću u kojem rade već i zajednici. Nekada, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće,  kada je industrijski kapitalizam bio u naponu snage, a tvornička proizvodnja činila temelj gospodarskog napretka, u središtu pažnje bili su upravo tvornički radnici koji su se borili za svoja prava protiv izrabljivača, kapitalista. Već gore navedeni radnici u Chicagu sukobili su se s poslodavcima i policijom jer su se hrabro usprotivili nehumanim uvjetima rada i tražili uvođenje osmosatnog radnog vremena. 

 

U međuvremenu su se stvari u mnogočemu promijenile i danas u zapadnom, razvijenom svijetu, tvornice više ne čine okosnicu gospodarskog razvoja. Na ovim stranicama već smo pisali o tome kako se tvornička proizvodnja sa zapada sve više seli u Kinu koja danas raspolaže kapacitetima dovoljnima za namirivanje više-manje sve tvorničke proizvodnje koja je zapadu u ovom trenutku potrebna. Drugim riječima, prizor čovjeka sa zapada koji ustaje u zoru i počinje svoj rad na tvorničkoj traci nakon prodornog zvuka sirene te na takav način zarađuje za svoj kruh na zapadu je danas sve rijeđi. Danas za njega to rade drugi, za svega dolar na sat, pod često iznimno nehumanim uvjetima. Zapadnjaka za to u pravilu nije briga, osim u slučaju skupljanja populističkih poena u političkim kampanjama ili u nekakvim sličnim inicijativama. Kinez za dolar proizvodi njegovu skupu odjeću s markicom kako bi se u njoj mogao pojaviti u večeri između subote, 30. travnja i nedjelje, 1. svibnja u nekom od obližnjih noćnih klubova i tamo proslaviti "prvi Maj". Zapravo, njemu je potpuno svejedno kako se zove to što slavi. Glavno je da se može dobro napiti, možda i zbariti kojeg komada ako bude sreće, a svakako je i odlično da se sutradan sigurno ne mora raditi. 

 

Kada se vrati na posao, suočit će se s grubom realnošću. Zabava je gotova, više se ne toči pivo ili Red Bull s votkom već ustajala voda prepuna bakterija iz plastičnih kanistara, pored nas ne šetaju komadi već brkate babe s "afeže" frizurama koje traže da im prekucamo dopis kojeg su već same napisale i ispunimo potpuno beskoristan obrazac, a iz radija u obližnjem kutu ne dopiru David Guetta i Roger Sanchez već zvuci Jelene Rozge kojom apsolutistički nastrojena kolegica maltretira ostale u uredu koji joj se ne usude ništa reći. Da stvar bude gora, ne usude se ništa reći ni pretpostavljenom, pa ni onda kada trpe zdravstvene smetnje zbog pritiska na poslu ili kada im se ne isplati plaću na vrijeme, ili još gore, kada im je se ne isplati uopće. Umjesto toga, šutjet će i trpjeti. Jednako tako, često će sebe dovoditi na rub izdržljivosti te uništavati svoje zdravlje i strpljenje kako bi bili učinkovitiji. Međutim, usprkos danas široko rasprostranjenom mitu, nerijetko će to činiti ne toliko zbog poslodavca koji ih izrabljuje već - zbog drugih kolega. 

 

tracNaime, ono čemu danas, na žalost, sve više svjedočimo jest tzv. uredski kanibalizam. Zle tvorničke kapitaliste protiv kojih su se borili radnici u plavim kutama s karanfilima zakačenima u reveru sada su zamijenii uredski štakori. Naravno, bilo bi nerazborito tvrditi kako danas više ne postoje poslodavci koji ne maltretiraju i izrabljuju svoje djelatnike - izraz "radnik" moj asocijativni niz ipak više vezuje uz gore već spominjanu tvornicu. Na žalost, postoje slučajevi kada se ljudima koji pošteno obavljaju svoj posao plaća isplaćuje sa zakašnjenjem, ili im se ne isplaćuje uopće, a jednako tako nisu nepoznati ni primjeri psihičkog pa čak i seksualnog zlostavljanja podređenih, kićenja njihovim postignućima, izrabljivanja, namjernog postavljanja neizvršivih zadataka te ostalih oblika iživljavanja nadređenog nad podređenim. Danas se za to koristi sve popularniji izraz bullying

 

Međutim, danas prava opasnost zapravo leži negdje drugdje. Šefa - zlostavljača još će se nekako i srediti. Ako ništa drugo, tu su uvijek policija i sud. Ali, budimo realni. Takvi, kao i većina gore opisanih slučajeva, zapravo i nisu tako česti kao što se na prvi pogled čini zbog njihove snažne popularizacije, do koje često dolazi zbog već spominjanih populističkih ciljeva određenih struktura. Ono što nam danas najviše prijeti su upravo drugi kolege koji će nam na svakom koraku podmetati klipove kako bi se uspeli na hijerhijskoj ljestvici preko naših leđa. Stoga se postavlja pitanje: kako se boriti protiv toga? Kako se boriti protiv jalne kolegice koja će nas otračati da smo promiskuitetne samo zato jer je umislila da izgledamo bolje od nje, na taj način nam srozala rejting i uništila nam šanse za napredovanjem? Kako se boriti protiv tračeva zavidnih koji će proširiti glas da ste svoj projekt uspješno završili jer ste nacrte pravili sa šefom u krevetu? Kako se boriti protiv poltrona koji će se sladunjavim riječima ulizivati pretpostavljenom te na taj način sebi osigurati napredak dok će te vi ostati zarobljeni tamo gdje jeste, na istom položaju i na istoj plaći, uz priljepljenu stigmu hladnokrvne oštrokondže koja nema osjećaja za timski rad? Kako se boriti protiv uredskih štakora koji su spremni, ako treba, i požderati vas, samo kako bi se istaknuli pred pretpostavljenim i uspjeli? Kako se boriti protiv onih koji su doveli do toga da je danas, u okruženju uredskog kanibalizma, često bitnije znati dobro se ulizati i osmisliti spletku dostojnu Melrose Placea nego biti vrijedan, discipliniran i sposoban? 

 

jack_nicholson_vukSve su to pitanja koja si danas moramo postaviti. Gore opisanu situaciju na vrlo kvalitetan način predstavio je američki redatelj Mike Nichols u svom uratku Vuk iz 1994. godine, s odličnim Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi. Nicholson tumači Willa Randala, postarijeg izdavača čija karijera se nalazi na zalasku i koji se sve teže suočava s činjenicom da stare, tradicionalne vrijednosti nestaju, a njihovo mjesto zauzima oštra, nemilosrdna borba za svaki pedalj prostora i prosperiteta. Njegov svijet ruši se u trenutku kada mu mlađi kolega (vrlo talentiran i nedovoljno eksploatiran glumac, James Spader) tako reći pred očima oduzme suprugu i posao. Međutim, nakon što ga ugrize vuk, u Willu se javlja snaga koju do tada nije osjetio i tu počinje njegova borba ne samo protiv drugih već i protiv one strane sebe koju nije poznavao. Ovaj film u mnogim svojim aspektima zapravo na simboličan način prikazuje upravo gore opisane odnose između uredskih štakora koje je Mike Nichols, doduše, zanimijenio krvoločnim vukovima. Danas vam krv više neće proliti policija na ulicama Chicaga ili predradnik u tvornici. Umjesto toga polako će vam je isisati jalni, za rad manje sposobni kolege. 

 

Zbog svega ovoga borba poput one koju su vodili hrabri radnici u Chicagu nema danas više previše smisla. Uostalom, postoje zakoni, regulative i čitav niz formalnih i poluformalnih mehanizama kojime se možemo poslužiti u borbi protiv nadređenih negativaca. Ono za što, na žalost, formalni mehanizmi ne postoje - a vjerojatno nikad ni neće - su negativni primjeri koji proizlaze iz pomno osmišljenog socijalnog inženjeringa s opakim motivima u pozadini. Život u uredu danas je postao džungla. Ako ne pojedeš, bit ćeš pojeden. 

 

Posljedica svega toga nije samo to da je danas sve veći broj zaposlenih na Praxitenima, Normabelima, Zyprexama, Xanaxima i sličnim kemijskim supstancama te se napetosti i frustracije iz ureda sve češće prenose u obiteljsko okruženje već i činjenica da se u svemu tome izgubilo ono najvažnije - osjećaj za dostojanstvo čovjeka. Populisti koji uzvikuju sa svojih govornica danas taj pojam, "dostojanstvo čovjeka", često koriste. Pa nam pokušavaju progurati besmislene teze kako je za ostvarenje čovjekova dostojanstva nužno omogućiti mu, osim redovne plaće - s čime se ipak možemo složiti - i život bez kredita, dovoljno veliku kuću s prave strane brda - koja god to da bila - automobil u garaži, skijanje zimi, more, sunce i plaža ljeti, te karticu koju možemo "peglati" koliko nam srce želi u shopping centru. Ovime nikako ne želim reći da bi današnji zaposlenik trebao crkavati od gladi i živjeti na ulici, bez krova nad glavom, ili da ljudi ne bi smjeli imati automobile i odlaziti u shopping centre. Problem je u nečem drugome. Danas se pojam dostojanstva potpuno pogrešno svodi prvenstveno na materijalnu komponentu. Populisti poručuju: "Ako vam poslodavaoc omogući materijalno, omogućio vam je život dostojan čovjeka." 

 

luksuz

 

O, kakve li gorke zablude. Ma koliko novca i raznih drugih materijalnih dobara imali i ma koliko nam standard porastao, nećemo posjedovati ni trunke dostojanstva dok god jedni drugima jame kopamo i smišljamo devijatne planove kako ćemo kolegama uništiti karijeru kako bi sami mogli ostvariti napredak na njihovoj muci. Dok god su nam glavno oruđe trač, podmetanje, ulizivanje i lažni moral, a ne radišnost, znanje, sposobnost i disciplina, dotle teško da sebe možemo nazvati dostojanstvenima. Umjesto toga postajemo vukovi koji šire nozdrve, razjapljuju čeljust i čekaju trenutak kada će skočiti na plijen. Spremni smo na ugriz, krv može poteći.

 

Crvenih karanfila ovaj put nema. {jathumbnail off}

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version