Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Kako odgojiti parazita?

lijenost

 

Upravo čitam kako u Đakovu djevojčice od 14 godina, na vlastitu inicijativu čiste tuđe stanove i za to naplaćuju oko 20 kuna po satu. Na taj način zarađuju za svoj džeparac. Vele neki: 'To je strašno!' I ne samo zato jer se djevojčice izlažu potencijalnom riziku jer ulaze u stanove nepoznatih ljudi već i zato što uopće rade u toj dobi. 

 

Imaju li pravo?  

 

Umjesto da vam odmah odgovorimo na ovo pitanje s 'da' ili 'ne', ukratko ćemo predstaviti kako se prema dobivanju džeparca i dječjem radu odnose u Sjedinjenim Američkih Državama. 

 

Dok su djeca sasvim mala, odnosno u predpubertetskoj dobi, od njih se isključivo očekuje redovno pospremiti svoju sobu i igračke te oprati zube prije spavanja, a kako dijete raste tako se povećava broj njegovih obveza unutar doma i obitelji. One mogu uključiti brisanje suđa, njegovo stavljanje ili vađenje iz perilice, namještanje kreveta, postavljanje stola, brisanje prašine, iznošenje smeća ili usisavanje. Nerijetko se događa da roditelj nakon djeteta mora ponoviti posao - jer je, na primjer, prašina obrisana loše, ili je suđe pogrešno pospremljeno - naravno, djetetu iza leđa kako mu ne bi srušio samopouzdanje, ali to je manje važno. Ono što jest važno je činjenica da se dijete time polako uči stjecati određene obveze, a kada dođe trenutak dobivanja džeparca, zna da te iste obveze mora izvršiti kako bi ga moglo dobiti. 

 

raznosac_novinaNekako s ulaskom u tinejdžersku dob počinje rad za druge. Naravno, ovdje ne govorimo o redovnom osmosatnom radnom vremenu ili o nehumanom izrabljivanju djece kakvo je, recimo, prisutno u tvornicama u Kini - koje, usput rečeno, ne bi funkcionirale na taj način da nema upravo nas zapadnjaka koji želimo kupovati robu što je moguće jeftinije pa na taj način podupiremo njihov rad za pokoji bijedni jen - već o pomoćnim poslovima koje mladi američki tinejdžeri mogu obavljati kako bi stekli dodatan osjećaj odgovornosti i pripadnosti zajednici te kako bi, također, zaradili nešto svog džeparca.  Obično se počinje s donošenjem novina, kruha, mlijeka ili nekih drugih namirnica susjedima iz obližnje prodavaonice, a onda je tu i vrlo često pranje auta susjedima, kao i šetanje susjedovog psa, košenje njegove trave, rezanje živice i mnogi drugi poslići oko kuće i njenog okoliša. Nerijetko se događa i da jedan tinejdžer organizira druge pa im traži posao iste takve vrste na što se gleda blagonaklono ne samo zato jer će više mladih moći pomagati već i zbog toga jer se na taj način njeguje zdrav poduzetnički duh. 

 

rad_u_fast_foodu_1Kako godine idu i dolazi vrijeme studija, tako obveze mladih Amerikanaca rastu. Broj onih koji samo studiraju bez da sa strane zarađuju barem nekakav novac je u Sjedinjenim Američkim Državama iznimo malen - ne nužno zato jer ih njihove obitelji ne bi mogle prehraniti već zato jer se smatra sramotnim biti sposoban za rad, a niti ne pokušati zaraditi barem nešto svog novca. Naravno, kada vas na takvo razmišljanje navikavaju od malena, onda to i ne predstavlja neki problem pa tako mladi američki studenti bez problema prihvaćaju poslove poput onih u McDonaldsu, BurgerKingu, TacoBellu i sličnom lancu restorana brze hrane, a jednako tako će rado prodavati karte za kino, raznositi pizzu, ili stajati za pultom nekog dućana. A tu je i za djevojke gotovo neizostavan baby sitting

 

Kada dođe trenutak nalaženja prvog 'pravog' posla, s punom plaćom i punim radnim vremenom, oni su za to spremni. Imaju određeno radno iskustvo, već su mogli barem donekle izbrusiti određene vještine i vidjeti gdje im leže slabosti, naučili su pošteno izboriti se za novac kojeg su svojim radom zaradili, možda su se čak i sami okušali u nekoj vrsti malog uličnog poduzetništva što je zgodno iskustvo koje im kasnije može pomoći u ozbiljnim poslovnim odnosima u odrasloj dobi, a također su naučili važnu lekciju: ne može se živjeti od tuđeg novca. 

 

A kako je u Hrvatskoj? 

 

Ruku na srce, nezanemariv broj roditelja dosta će natjerati svoje dijete u predtinejdžerskoj dobi pospremiti za sobom igračke, ali neki drugi oblik pomaganja po kući, mada nije sasvim nepostojeći, nije ni u uobičajen. Raznošenje novina, odlazak u trgovinu ili pranje auta susjedu u pravilu ne dolazi u obzir. Naime, razmišljanje prosječnog Hrvata vulgarisa ide otprilike ovako: 'Ne mogu ja dozvoliti da se moje dijete muči, mislit će da sam loš roditelj!' Trebamo li uopće reći kako se takvo razmišljanje, te ponašanje koje iz njega proizlazi, obično produžuje i na doba studiranja? Vjerujemo da ne. 

 

kaficiI što se u konačnici događa? Studij tijekom kojeg vaše životne troškove financiraju roditelji - a koji je ionako besplatan ili košta malo više od ništa - će malo tko shvatiti ozbiljno pa se tako javljaju velike grupe mladih ljudi čije se godine studiranja drastično odužuju, a i ocjene koje se dobivaju tijekom studija često nisu na respektabilnoj razini. Znate, kao što će se ljudi teško navikuti urednim održavati tzv. 'socijalni 'stan koji pripada 'državi', tako će teško naći motivaciju za ozbiljan rad na fakultetu kojeg je netko drugi platio - svaka čast izuzecima no oni su ionako tu samo kako bi potvrdili pravilo koje svi sigurno ne žele čuti. 

 

U svakom slučaju, nakon takvog studija, tamo negdje između 25. i 30. godine života, traži se prvi posao - ne samo bez dana formalnog radnog staža s punim radnim vremenom već i bez dana bilo kakvog radnog iskustva uopće, ili s nečim iznimno minornim. Sve to jer su roditelji štedjeli mladog lava kako se ne bi mučio i kako oni ne bi ispali loši rodiitelji.

 

I što se onda događa? Mladi parazit kojeg ste odgojili dolazi na svoje prvo radno mjesto i tamo, poučen dosadašnjim iskustvom, prvo očekuje svoja prava, uključujući i ona neosnovana i nepostojeća, a obveze će nastojati odgoditi gdje god to može i kako god to može. A kada dođe trenutak da pred njega stupi šef koji misli ozbiljno i očekuje stvaran rad, nastupa stanje šoka. 'Ali ja imam prava!' 'Ali ja zahtjevam život dostojan čovjeka!' 'Ja to zaslužujem'. Što god da to značilo. 

 skverani

 

A onda često slijedi suočavanje s realnošću. Ona prava i beneficije koja su postojala u roditeljskom domu nestala su u vanjskom svijetu, obveze su sve veće, a poslovno okruženje je džungla u kojoj samo najprilagođeniji opstaju. I tada nekima polako počinje svitati: nikada se nismo naučii prilagoditi. Umjesto da žive poput Amerikanaca koji se od malih nogu navikavaju na izvršavanje određene vrste obveza te preuzimaju odgovornost za svoje postupke i svoju zaradu u vlastite ruke, čime potiču vlastito samopouzdanje i poduzetnički mentalitet, mladi Hrvati pretvaraju se u parazite ovisne o tuđem novcu i tuđoj milosti. U konačnici će ili izrasti u uredske štakore koji će tiho trunuti na svojim radnim mjestima psujući majku vlasti, državi, Bruxellesu, Washingtonu i svima onima koje smatra krivima  - osim, gle ironije, vlastitih roditelja koji su sve to zakuhali pogrešnim odgojem - ili u pasivne parazite na socijalnoj pomoći koji će svojim najvećim životnim postignućem smatrati činjenicu da su nekog uspjeli prevariti da doista nisu sposobni za rad. Nekolicina njih probit će se na vlast i jedino što će tamo znati raditi jest živjeti od tuđeg novca i dovoljno duboko se saginjati onima koji ih hrane. 

 

Imate li još nedoumica vezanih za pitanje s početka?  

{jathumbnail off}

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version