Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Koliko su Amerikanci doista glupi?

plavusa_s_harvarda

 

Često znamo čuti kako su Amerikanci glupi. Termin 'glupi Ameri' ušao je u svakodnevnu uporabu u našem jeziku i koristi se gotovo u svakoj prilici kako bi se iskazao omalovažavajući stav prema Amerikancima. U većini slučajeva sve ostaje na toj paušalnoj konstataciji, a oni nešto ambiciozniji će se, kako bi dokazali istinitost te tvrdnje, poslužiti argumentom poput nekakvog video-klipa s Youtubea u kojem se obično vidi nekih deset do petnaest Amerikanaca koji sramote sebe i svoju zemlju zaprepašćujućim neznanjem o određenim stvarima. Tako ćete među njima vidjeti one koji ne znaju kako im se zove predsjednik države, koji neće znati pronaći Europu na karti svijeta, koji misle da je Michelangelo još živ i koji će vam reći kako trokut ima četiri strane. Hej, zar vam to nije dosta kako bi se uvjerili da su doista glupi? 

 

Pa možda i ne. Za početak, treba uzeti u obzir da su Sjedinjene Američke Države zemlja od otprilike 308 mijuna stanovnika. Među njima sigurno ne bi trebalo biti suviše teško pronaći deset do petnaest neukih budala nižeg stupnja obrazovanja i ograničenih intelektualnih sposobnosti koji će vam ponuditi odgovore poput gore navedenih. Jednako tako, jasno je da se pri stvaranju takvog video-klipa njegov autor može poslužiti montažom. Drugim riječima, može izrezati odgovore svih onih desetaka, stotina, a možda i tisuća ljudi koji su znali odgovoriti na njegovo pitanje te ostaviti samo one najstupidnije. Naravno, valja još spomenuti i činjenicu kako tako tragi-komične video-klipove uz malo truda možete snimiti u bilo kojoj zemlji svijeta, uključivši i, recimo, Hrvatsku, čiji stanovnici imaju otprilike 9 posto niži IQ od Amerikanaca, i to prema prestižnom znanstvenom uratku IQ and Wealth of Nations profesora Richarda Lynna sa sveučilišta Ulster u Sjevernoj Irskoj i Tatu Vanhanena sa sveučilišta Tampere u Finskoj.  

 

No ipak, bez obzira vidjeli takve uratke ikad ili ne, te bez obzira koliko ih ozbiljno shvaćali, dobro bi bilo ukratko sagledati određene podatke pomoću kojih možemo pokušati odgovoriti na pitanje jesu li Amerikanci doista toliko glupi koliko dobar dio nas misli. 

 

Krenimo od Nobelove nagrade, tradicionalnog i najprestižnijeg dostignuća koje se dijeli u područjima kao što su fizika, kemija, medicina, ekonomija i književnost, uz pomalo populistički nastrojenu nagradu za mir. Dobiti je možete, pogotovo kada su u pitanju znanstvene kategorije, samo ukoliko ste doista vrhunski, svjetski priznat stručnjak, u području kojim se bavite te ukoliko ste svojim istraživanjem i radom došli do revolucionarnog otkrića koje nije samo uspjelo dokazati kvalitetu vašeg promišljanja i metodologije već i doprinijeti općem boljitku šire zajednice.

 

Ukoliko samo kratko proguglate, vrlo brzo doći ćete do podatka kako su upravo Sjedinjene Američke Države vodeća zemlja u svijetu po broju dobitika Nobelove nagrade, s ukupno 326 laureata do sada. Među njima se nalaze dobitnici nagrada u svim gore navedenim kategorijama no najveći broj njih čine oni nagrađeni za fiziku, kemiju, medicinu i ekonomiju - dakle, ona područja koja se, među svima za koje se nagrade dijele - smatraju najrespektabilinijima. Drugi na popisu su Britanci koji su do sad svijetu dali 118 nobelovaca - dakle, otprilike trećinu onog što su dale Sjedinjene Američke Države - a potom slijedi Njemačka sa 102, pa Francuska s 57. Nadalje, Švedska, kolijevka Nobelove nagrade, do sad je imala 28 nobelovaca, Rusija 27, Japan 19, dok ih je najmnogoljudnija zemlja svijeta, Kina, dala trojicu, baš kao i Hrvatska (u bivšoj državi). 

 

columbia_university

 

Da stvar bude još poraznija po konkurenciju, većina laureata koji nose državljanstvo drugih zemalja, a ne američko, do svojih postignuća koja su ih dovela do nagrada došli su upravo na američkim sveučiištima. Najveći broj nagrađenih, od svih vodećih svjetskih sveučilišta, dolazi sa sveučilišta Columbia u američkoj saveznoj državi New York, čak njih 98. Slijedi britansko sveučilište Cambridge s njih 88, a iza njega je tu sveučilište Chicago s 85, pa zatim prestižni Institut za tehnologiju u Massachusettsu (MIT) s njih 77, ugledno sveučilište u Harvardu s njih 74, pa sveučilište Berkley u Californiji s 66, itd. Sveukupno gledano, na popisu prvih 25 sveučilišta po broju nobelovaca, pronaći ćete čak 15 američkih. Kako bi prezentirani rezultati bili vjerodostojniji, u obzir su uzeti samo oni laureati koji su na svim sveučilištima koja se nalaze na popisu proveli minimalno godinu dana aktivno se baveći istraživačkim radom. 

 

Već ovaj podatak uvelike govori u prilog američkim sveučilištima. Čak i ako odlučimo ignorirati Nobelovu nagradu kao faktor - ili barem ako prihvatimo tezu da ona, ma koliko prestižna bila, ipak nije jedino mjerilo kvalitete jedne akademske institucije - statistika i dalje ide u prilog Americi. Na internetu možete pronaći čitav niz rang lista svjetskih sveučilišta, koje se kreću od visoko relevantnih do redikuloznih, a na ogromnoj većini onih koje nešto vrijede i koje struka priznaje u samom vrhu pronaći ćete američka sveučilišta. Ipak, najprestižniju listu sastavlja Institut za obrazovanje sveučilišta Jiao Tong u Šangaju u suradnji s Centrom za vrhunska svjetska sveučilišta (Center for World Class Universities). Koliko su popularni najbolje govori činjenica da je dobar dio građana diljem svijeta, uključujući i one koji uopće ne pripadaju akademskoj zajednici, čuo za čuvenu 'šangajsku listu'. 

 

Pri njenom formiranju, a koje se vrši jednom godišnje, vodi se računa o više kriterija od kojih se svaki prethodno pomno analizira. Osim već spomenutog broja dobitnika Nobelovih nagrada, također se gledaju i druge nagrade i postignuća unutar određenog znanstvenog područja, broj citata u najprestižnijim znanstvenim publikacijama, broj samih publikacija kao takvih, te ukupna per capita zarada alumnija. Ovakvu metodologiju struka smatra razumnom i pouzdanom jer se temelji na konkretnim podacima, transparentna je i omogućuje pošteno uspoređivanje svih koji sudjeluju u konkurenciji, a to su zapravo sva sveučilišta svijeta. Od 2008. godine uzima se u obzir i mišljenje Shanghai Ranking Consultancyja, tijela koje analizirajući istraživačku kvalitetu sveučilišta, sagledava podatke kao što su odluke na razini izvršne nacionalne vlasti, a koje su donijete na temelju postignuća i preporuka s određenog sveučilišta. 

 

Na tom popisu, među prvih deset sveučilišta svijeta, nalaze se 2 britanska, Cambridge i Oxford, na petom i desetom mjestu. Ostale pozicije drže, kako ste već mogli pretpostaviti, američka sveučilišta. Na prvom mjestu je već spominjano sveučilište u Harvardu. Među prvih 20 pridružilo se još samo jedno ne-američko sveučilište, ono u Tokiju, na 20. mjestu. Nadalje, ono što 'šangajci' rade jest i rangiranje prema određenim znanstvenim područjima i grupacijama. U području prirodnih znanosti i matematike vidjet ćete 7 američkih, s Harvardom na čelu, dok u području informatičkih znanosti, inženjerstva i tehnologije američka sveučilišta među prvih deset uopće nemaju konkurencije. Vodeći na ovom popisu je također već spominjan MIT. Nadalje, u području agronomije i bio-tehničkih znanosti britanski Cambridge i Oxford probili su se na šesto i osmo mjesto, a ostatak pripada - sigurno pogađate - Amerikancima. Prvo mjesto ponovno je rezervirano za Harvard. Što se tiče medicine, i tu Amerikanci pokazuju apsolutnu dominaciju. Među prvih deset, samo se je na osmo mjesto sramežljivo probio institut Karolinska iz Stockholma. Ako ste mislili kako će dobra stara Europa odnijeti prestiž u društvenim i humanističkim znanostima, grdno ste se prevarili. Naime, u prvih deset rangiranih, Amerika je i ovdje u potpunosti pomela konkurenciju, opet s Harvardom na prvom mjestu. 

 

harvard_h

 

I ako krenete rangirati po specifičnim znanstvenim poljima i granama, opet ćete primijetiti apsolutnu dominaciju Amerikanaca. Tako je, prema 'šangajcima' u matematici, kemiji, fizici, informatičkim znanostima i ekonomiji. Ostala specifična područja za sada ne prezentiraju u zasebnim listama. Neki će sada cinično primijetiti kako nezanemariv broj studenata na tim prestižnim američkim sveučilištima čine studenti koji dolaze iz drugih zemalja. Točno. Međutim, upravo to je još jedan podatak koji govori u prilog njihovoj kvaliteti. Naime, zašto, na primjer, jedan Indijac, vrhunski talentiran za matematiku, ne ostaje studirati u svojoj zemlji već odlazi na MIT? Ili, zašto jedan Kinez mora otići na Harvard kako bi postao vrhunski liječnik ili fizičar koji će impresionirati svijet svojim otkrićima? Odgovor je jednostavan - američka sveučilišta pružaju im one uvjete za istraživanje koje im sveučilišta u njihovim matičnim zemljama nisu u stanju pružiti. 

 

Naravno, ovdje se odmah nameće potreba uvođenja još jednog važnog faktora, a to je onaj gospodarski. Frazu da je Amerika vodeće gospodarstvo svijeta čuli ste sigurno već mnogo puta. Njihov bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi oko 47.300 američkih dolara. Usporedbe radi, time se nalaze na sedmom mjestu iza Katara, Luksemburga, Singapura, Norveške,  Bruneja i Ujedinjenih Arapskih Emirata - dakle, uglavnom država koje doslovno 'leže' na nafti i na tome temelje svoje bogatstvo. Prema marketinškoj vrijednosti prodanih dionica Sjedinjene Američke Države nalaze se na uvjerljivom prvom mjestu, a također drže visoke pozicije i kada je u pitanju veći dio ostalih ekonomskih pokazatelja. 

 

No čak i ako vas brojke previše ne impresioniraju i smatrate ih zamornima, dovoljno je pažljivije promotriti neke od indikatora koji će ukazati ako ne uvijek na apsolutnu ekonomsku dominaciju Amerike u odnosu na ostatak svijeta, time će je barem uvesti u elitni krug onih koji su u njegovom samom vrhu. Od tehničko-tehnoloških dostignuća u kojima je Amerika u samom svjetskom vrhu mogu se istaknuti, prema podacima analitičara, informatika i računarstvo, zrakoplovna tehnika, medicina, farmaceutika i, naravno, vojna industrija. Jednako tako, ne smije se propustiti reći kako Amerika zapravo predstavlja svojevrsnu 'lokomotivu' svjetske ekonomije pa tako sve globalne ekonomske krize u njoj počinju, no jednako tako tamo i završavaju. Ukoliko sutra krahira, na primjer, burza u Zagrebu, svijet se zbog toga neće previše zatresti, no ukoliko svoj krah doživi američki Dow Jones, svima nam je kriza na vratu, što možda najbolje na ilustrativan način pokazuje koliko je ekonomska moć ostalih zemalja svijeta ovisna o onoj američkoj. 

 

wall_street_burza

 

Naravno, ne trebamo niti ići preduboko u stručne analize već je dovoljno pogledati oko sebe i vidjeti koliko proizvoda američkog podrijetla koristimo u našim svakodnevnim životima. Tu je računalo koje je danas postalo, slobodno to možemo reći, neizostavan rekvizit većem dijelu nas, uključujući, naravno, i softver koji se u njemu nalazi. Dobar dio lijekova koje pijemo kada smo bolesni američkog je podrijetla, odnosno razvili su ih znanstvenici na gore spominjanim američkim sveučiilištima. U slobodno vrijeme većina nas nosi traperice, jedan tipično američki proizvod, redovno se služimo internetom, a naše bolnice nastoje uvesti američku aparaturu i tehnologiju. Također, zube čistimo zubnim koncem, hranu grijemo u mikrovalnim pećnicama, u uredima se služimo laserskim printerima, gledamo omiljene filmove i serije na plazma ekranima te dok letimo zrakoplovom znamo kako se u njima može uključiti autopilot - sve ovo, uz mnoge druge stvari koje ovdje nismo ni naveli, američki su izumi koji se ako ne svakodnevno onda barem vrlo frekventno koriste diljem svijeta. Treba napomenuti i kako danas čak 80 posto patenata u svijetu dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država. 

 

U malo kojem području Amerika pokazuje takvu dominaciju kao u području zabave, odnosno filma i glazbe. Američki filmovi su uvjerljivo najpopularniji u svijetu, a mnoštvo ljudi u većem broju zemalja sluša glazbu američkih izvođača. Kada govorimo o popularnosti filmova i glazbenih uradaka koji dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, tada je vrlo važno osvrnuti se ne samo na njihovu umjetničku kvalitetu - koja doista zna biti u najmanju ruku dubiozna, mada su jednako tako u stanju ponuditi i remek-djela - već i činjenicu da takva njihova masovna popularnost ukazuje na iznimno visoku razinu kulturološkog utjecaja Amerike na ostatak svijeta. Zapitajmo se: zašto će svi otići pogledati film u kojem glumi Brad Pitt, a nikog ne zanima uradak s Jeanom Dujujardinom u glavnoj ulozi? Da ne spominjemo razliku u popularnosti filmova jednog Martina Scorsesea i jednog Lukasa Nole. Odgovor zašto je to tako je zapravo vrlo jednostavan: Amerika je moćna zemlja i kroz svoju moć nametnula je i svoju kulturu, uključivši onu na krajnje populističkoj razini. Iz tog razloga njihov film zanima sve, a francuski i hrvatski samo snobovski nastrojenu pseudointelektualnu elitu - čast izuzecima.

 

brad_pitt

 

Isto možemo zaključiti i kada je u pitanju engleski, de facto službeni jezik u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas je postao lingua franca, kao što je nekad bio latinski, a potom, u diplomatskim krugovima, francuski, te se smatra apsolutnom nužnošću naučiti ga ukoliko sebi želimo osigurati bilo kakvu vrstu napretka u poslovnom svijetu. Naravno, i računalom se je mnogo teže služiti, posebno internetom, ukoliko ne vladate engleskim jezikom. 

 

Ukoliko vam ni ovo nije dovoljno, uzmite u obzir moć američke vojske. Da, mnogima upravo taj aspekt američkog ponašanja ide na živce. Mnogi im zamjeraju miješanje u unutarnja politička pitanja drugih država i tvrde kako je njihova borba za demokraciju u tim zemljama zapravo samo krinka za stjecanje dominacije nad njima te novi oblik svojevrsnog kolonijalizma koji je samo promijenio ime, no ne i svoja temeljna obilježja. Mogli bi reći da je ovo čak i točno. No - što sad? Ajmo na tenutak pogledati činjenicama u oči - Amerika se tako ponaša jer može. Napala je Irak i objesila Saddama jer može. Ubila je Gaddafijevog sina i njega natjerala da se skriva po najskrivenijim kutevima svojih rezidencija jer može. Ubila je Osamu Bin Ladena i bacila mu leš u more jer može. Donijela je odluku o neizručivanju svojih osumnjičenika za ratne zločine međunarodnom sudu za ista takva pitanja jer može. Odbila je potpisati sporazum u Kyotu o ekologiji jer može. 

 

Mnogi će danas reći kako mrze Amerikance jer bahato eksploatiraju svoju moć i zato jer se igraju svjetskog policajca, učitelja, propovijednika i zabavljača. Oni, pak, čine sve to jer znaju da mogu, i za to imaju, kako gore navedeni podaci ukazuju, i više no dobro pokriće. 

 

I dalje mislite kako su glupi? Daj Bože nama takvu glupost. 

 

{jathumbnail off}  

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version