Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Ulizice i poltroni - od pojedinca do države

submisivnost

 

Dobar su kućni odgoj i pristojnost vrline koje se danas sve rijeđe mogu vidjeti pa tako kada ih netko iskaže često dolazi do čuđenja neočekivanim. Jednako tako, spremnost za pomoći bližnjem kao i iskrena ljubaznost prema drugom ljudskom biću danas se sve više smatraju slabošću, a mjesto ovih nekad vrlo cijenjenih vrlina zauzima njihovo mračno naličje - sposobnost ulizivanja. 

 

Sjećate li se onog iritantnog klinca u školi koji je uvijek hitao učiteljici otvoriti vrata, koji joj je nudio pomoć u nošenju školskog imenika i koji je uvijek bio spreman cinkati sve kolege iz razreda koji su markirali sat kako bi pokazao svoju odanost učiteljici? Naravno, svi su imali neodoljiv poriv propustiti ga kroz šake, uključivši i onu djecu u razredu koja inače nisu bila nasilna i koja možda sama nisu ni bila sklona markiranju, a na njegovo ulizivanje barem se okretalo očima njemu iza leđa. Sve u svemu, mogli bi reći da je bio objekt prezira više-manje svih u razredu.

 

Da stvar bude gora po njega, u konačnici mu se to ulizivanje i nije previše isplatilo. Naime, svakoj iskusnoj učiteljici sa zdravim pedagoškim stavovima možda će u početku biti drago što joj jedan sladak dječačić želi pomoći, ali vrlo brzo će joj njegovo ulizivanje početi ići na živce. Poltronskim odnosom prema nastavnicima u školi možda vam se zalomi koja petica, ali to i dalje ne znači da će vam put ka višoj razini školovanja biti strelovit i posut ružama. Štoviše, brzo bi mogli postati nesretni kada shvatite da vaše ocjene nisu onako briljantne kako ste očekivali te da nemate niti jednog prijatelja. 

 

Ipak, neki ni u ranim školskim danima ne nauče lekciju. Već smo na ovim stranicama pisali o tome kako je frustrirajuće jednoj tinejdžerici, odnosno mladoj ženi, kada je iskompleksirana prijateljica u svemu kopira, pokorno klima glavicom na sve što kaže i ulizivački slijedi njen ukus u odabiru odjeće, obuće, hrane, filmova, glazbe te u konačnici, naravno - muškaraca. Zapravo, budimo realni, stvari se najčešće svedu upravo na ovo posljednje. Takve beskarakterne osobe sladunjava rječnika koje će nam se ulizivati, nametljivo isticati kako smo divne i kako im je naš ukus u filmovima božanstven, često su iznimno varljive po prirodi i zapravo samo žele kopiranjem i ulizivanjem preuzeti našu ulogu kako bi se dokopale našeg muškarca. Ulizica takve vrste mnogo je opasnija od protivnice spremne na otvorenu borbu. 

 

Čak i ako ovdje nisu prisutne negativne namjere već se jednostavno radi  o nesigurnoj mladoj osobi koja nije u stanju stati iza svojih stavova, konačan ishod obično nije mnogo bolji. Osim što s vremenom takvo ponašanje neopisivo počinje ići na živce i opterećivati nas, naša eventualna privrženost ka takvoj osobi opada i sve manje je cijenimo. Tko bi mogao iskreno cijeniti osobu koja nema vlastito ja i koja svoju egzistenciju vidi isključivo kroz projekciju onog što smo mi? U redu je kada idete u dućan kupiti povrće ili šampon za kosu, ali ne i kad 'kupujete' ukus i stav. U konačnici takve ljude smatramo jadnima, smijemo im se iza leđa i preziremo ih. 

 

Svi to znamo. Međutim, danas je sve veći broj ljudi koji se svim silama upiru kako bi prodali prljave ulizivačke poltronske trikove nadređenima na radnom mjestu. Da, kolege ih redovno preziru i često su ili predmet učestalog ogovaranja ili barem tihog prezira. Malo što djeluje tako ljigavo kao pretjerano nametljivo upućivanje komplimenata šefici na račun njenog izgleda, donošenja darova bez ikakvog posebnog povoda ili guranja u prvi red kako bi se revno izvršio neki zadatak za kojeg šefici pomoć zapravo nije potrebna, nešto slično poput gore opisane situacije s klincem koji se gura kako bi učiteljici nosio imenik. 

 

Na žalost, tužna je činjenica da ovakvo prljavo ponašanje sve češće uspjeva. Ljudi su tašta bića, a također su osjetljivi na autorit kojeg uživaju na radnom mjestu pa će zato pristati protekcionirati malog patetičnog poltrona koji im se ulizuje. Ipak, nemojmo se zavaravati. Prema njemu će i dalje duboko u sebi osjećati prezir. Ako mu omoguće napredovanje ili barem stabilnost trenutnog radnog mjesta, učinit će to ne zato jer im je drag i cijene ga već naprosto zato jer znaju da na takav način uz sebe imaju psića kojeg drže na svom lancu i koji će im biti odan kad bace kost. Osim toga, iznimno je važno naglasiti kako je takvog slabića nesigurnog u sebe zapravo lakše kontrolirati i njime manipulirati.

 

Sve je još u redu kada se poltronsko ponašanje ograniči na usamljene pojedince koje okolina gleda sa sažaljenjem znajući kako duboko iz njih izviru nesigurnost i iskompleksiranost zbog koje toliko silno žele dobiti tuđe odobrenje, a pritom se boje izraziti svoje mišljenje bojeći se kako nije dovoljno kvalitetno da bi na temelju njega bili prihvaćeni. 

 

No što kada se poltronski mentalitet prenese na državu? 

 

Tada posljedice mogu biti doista kobne. Na žalost, trebamo pogledati činjenicama u oči - Hrvatska je zemlja koja u svojim vanjskopolitičkim odnosima njeguje upravo takav stav. Ispunit ćemo svaki stav Europske Unije, ma koliko redikulozan bio, ma koliko nam zapravo išao na štetu i ma koliko nas ponižavao - ne zato jer mi mislimo da će nam ukoliko učinimo takvo nešto biti bolje već naprosto zato jer oni to od nas traže. Ovdje smo već u nekoliko navrata spomenuli kako su se hrvatski pregovori s Unijom zapravo sveli na puko ispunjavanje zahtjeva i pokoravanje, a ne na ravnopravne pregovore u kojima jedna suverena zemlja brani svoju čast i svoj položaj u međunarodnoj zajednici. Čini se kao da Hrvatska svojom vanjskom politikom poručuje: 'Sve ovo činimo kako bi vam se svidjeli'. 

 

Koliko smo daleko u tome otišli najbolje pokazuje dobar dio naših medija. Jedna od naših najčitanijih dnevnih tiskovina 'oprat' će gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića, jer se usudio kratkim, jednostavnim i argumentiranim pismom odgovoriti na članak časopisa The Economist  u kojem se Hrvate ispod žita napada jer nisu oduševljeni presudom generalu Gotovini. Nadalje, hrvatstvo se sve više u našim medijima prikazuje kao nešto negativno, nazadno i primitivno. U prvi plan u zabavnim emisijama na televiziji guraju se vijesti o cajkarošama iz regije kako bi se pokazalo kako smo iznimno 'multikulutralni'. Istovremeno se potiče famozna 'detuđmanizacija', isticanje hrvatske zastave promatra se kao krkanluk, a Hrvatsku se nastoji prikazati kao nesretnu tvorevinu koja može opstati samo na temelju tuđe milosti.

 

'Pogledajte nas, nismo nacionalisti. Tako smo moderni, zar ne?' kao da vršti s  naslovnica naših tiskovina i s prostora na internetskim portalima. Naivno vjerujemo kako će nas Europa i svijet upravo zato cijeniti, jer zatomljujemo svoj patriotizam i slijepo udovoljavamo njihovim zahtjevima. 

 

Neće. Zapravo je upravo to razlog zbog kojeg nas zapad u suštini prezire i za naš nadolazeći ulazak u Europsku Uniju priređuje dobrodošlicu s figom u džepu. Mi se prema Europi ponašamo ponizno, ulizivački, i time iskazujemo koliko zapravo preziremo - sami sebe. Ovdje je možda na trenutak zgodno povući paralelu sa sportom. Često se znalo reći, kada hrvatska nogometna reprezentacija igra s nekim doista jakim protivnikom, dati će sve od sebe jer se ne želi osramotiti dok će protiv ekipe koja je slabija na papiru odigrati nemarno i bez žara. Slično ponašanje može se primijeniti i na naš odnos prema međunarodnoj zajednici općenito. Pred onima koje smatramo vrednijima od nas - kao što je, recimo, EU - duboko ćemo se sagnuti i upregnuti iz petnih žila kako bi ih impresionirali, smatrajući kako se moramo ekstra dokazati jer ih zapravo nismo vrijedni. 

 

Negdje duboko u svakom ljigavom ulizici krije se nesiguran kompleksaš koji ne može prihvatiti sebe, počevši od onog iritantnog klinca u razredu, preko patetične frendice koja nas kopira i šefičinog poltrona u uredu pa sve do države koja sebe u međunarodnoj zajednici profilira primarno kroz saginjanje, pokoravanje i udovoljavanje nečijim često i potpuno neosnovanim zatjevima. Kažu, na zapadu nas preziru. Zato jer nismo udovoljili svemu što su od nas tražili? Ili, pak, zato jer smo nacionalisti i nismo se dovoljno detuđmanizirali? 

 

O, ne. Preziru nas jer nemamo svoje ja i ne cijenimo se dovoljno. Ulizici će možda netko i baciti mrvice, ali u konačnici će završiti sam i bez prijatelja.  

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version