Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Industrija straha u Hrvatskoj: kako nam prodaju paranoju?

birds


Koja je najveća opasnost koja može ugroziti opstojnost i razvoj Hrvatske u nastavku 21.stoljeća?  Recesija, rat, prirodne katastrofe, loše politike? Sve to može nanijeti ozbiljne udarce naciji, no realno, mala je verojatnost da bi bilo što od toga moglo dovesti do toga da država skonča poput Jugoslavije.
 

Ispada tako da najveća opasnost dolazi od stvaranja svojevrsne kulture straha, koju u današnjem društvu godinama sustavno raspaljuju dvije interesne skupine: nevladine organizacije i mediji. Obje to čine samo iz istih razloga: novca i političke moći.
 

Raznim udrugama je sijanje panike prvi korak koji se naziva "osvješćivanjem o problemu", nakon čega slijedi druga faza: "osvješćivanje o rizicima". Ona se provodi dijeljenjem vladinog novca kružoku organizacija koji se u svakoj prilici kite pridjevima "neovisnih" i "nevladinih" kako bi iste onda mogle dalje zapošljavati svoju rodbinu i prijatelje. Pogledajte malo tko je na čelu tih stotina raznih udruga u Hrvatskoj i vidjet ćete par uvijek istih ljudi i prezimena koji su od toga napravili lukrativni biznis.
 

Potom, u svrhu daljnjeg poticanja ove, u Hrvatskoj jedine brzorastuće industrije, industrije straha, putem lobiranja u zakonodavnoj vlasti kontinuirano se provodi proširivanje definicija izvornih "opasnosti", "rizika". To se onda kombinira s agresivnim, državno subvencioniranim marketinškim kampanjama prozvanim "osvješćivanjem", što dovodi do proširenja tržišta na kojem se nude proizvodi u vidu raznih "programa i projekata": programa psihološkog savjetovanja raznih žrtava, projekata uključivanja "osjetljivih skupina", te usluga "savjetovanja i edukacije za pravilno postupanje" samih lokalnih i državnih vlasti od strane interesnih skupina bez demokratskog (izbornog) legitimiteta. Sve to ima manje - više jasan cilj,  cilj kako profita takvih "prosvjetitelja" tako i stvarne redukcije prava demosa kojeg se na taj način sve više marginalizira i sve više pro forma jednom u četiri godine nešto pita. U stvarnosti vlast (za koju se bore stranke sve više nalik jedna na drugu) i ovakve, sa vlastima sada već gotovo neraskidivo interesno povezane skupine realno o svemu dogovaraju i na koncu kroje zakone, koje onda, putem vladinog aparata moći, tog "monopola na nasilje" nameću građanima izigravajući njihovu legitimnu demokratsku biračku volju i kontinuirano ih, iz godine u godinu ponižavaju, praveći ih budalama.
 

Ovakva situacija u konačnici može srednjeročno dovesti do defetizma i pasivizacije stanovništva, no dugoročno može odvesti u dva smjera: prvi scenarij je pogoršanje stanja duha populacije do razine kad će im biti potpuno svejedno što će se na kraju sa takvom, od njih nepopravljivo i beskrajno otuđenom državom dogoditi. Raspad ili opstanak - koja je razlika?
 

Drugi scenarij je stvaranje artikulirane oporbe. Ona koja će znati dijagnosticirati takvo stanje i izraditi opsežan i detaljan plan, potpunosti predan uništenju ovakve paradigme. Pretvaranje nevladinog sektora uistinu nevladinim – njegovim realnim odvajanjem od države i prihvaćanjem zakonskih prijedloga isključivo od onih sa demokratskim legitimitetom. Priče o "odvajanju Crkve od države" u današnjoj Hrvatskoj samo su paravan koji prikriva kako je na djelu realno puno opasnija fuzija države i raznih mutnih interesnih skupina kojima crkva iz očitih razloga smeta.
 

manonabench

A što se tiče Crkve – zanimljivi presedan Ivana Grubišića se njegovim promotorima "crkveno-državnog odvajanja" može lako obiti o glavu ukoliko se netko dosjeti kandidirati za Sabor cijeli niz, recimo pedesetak, prethodno formalno laiciziranih, klerika s velikim utjecajem i ugledom među lokalnim biračima. Ideja izvorno potječe od bivšeg predsjednika Mesića koji jasno dao do znanja kakav je modus crkvenog utjecaja u javnom životu prihvatljiv: "ako se biskupi žele baviti politikom neka se kandidiraju na izborima". (Mesić: neka se biskupi kandidiraju pa će imati mandat)
 

I zagovaranje uskrata financiranja katoličke crkve iz državnog proračuna od strane socijalnom inženjeringu sklonih udruga je također nešto o čemu vrijedi ozbiljno razmisliti: Iako je crkva prima šest puta manje nego što udruge primaju iz državnog i županijskih te lokalnih proračuna (sveukupno prosječno milijardu i pol kuna godišnje; državni proračun 500 milijuna; samo Grad Zagreb godišnje izdvaja 262 milijuna kuna)  i nju bi se realno moglo skinuti s proračuna. Te tako ostvariti više korisnih ciljeva: ispraviti povijesnu nepravdu povratkom sve imovine koja joj je oduzeta u stvarnoj najvećoj pljački u povijesti Hrvatske: nacionalizaciji i eksproprijaciji cjelokupne imovine fizičkih i pravnih osoba neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata kada je na području Hrvatske i cijele Jugoslavije uspostavljena vladavina terora Komunističke partije.
 

Ovakav potez bi omogućio i samodostatnost crkve kao i njenu neovisnost o vlasti. Ojačao bi njenu povijesno vodeću ulogu na karitativno – socijalnom polju (kroz povrat bolnica i staračkih domova), istaknutu obrazovnu ulogu (kroz povrat brojnih osnovnih i srednjih škola), te ju učinio kulturnom alternativom (kroz povrat muzeja i glazbenih ustanova) suvremenoj mainstream kulturi koju ujelovljuju Let 3, te umjetnici sa zagrebačkog Eurokaza 1997., Ron Athey (kojemu su golom i naguženom u perforrnansu na bini iz šupka izvlačili 4 metra platna), te Franco B, kojega su pred publikom namazali pepelom i objesili naglavce za mesarsku kuku, pošto si je sam prethodno prerezao vene pustivši da mu krv lipti po sceni i cijedi se po oduševljenoj publici, koja je gromoglasnim aplauzom podržala izvedbe oba maestra.
 

Naravno, baš kao i u slučaju crkve, i ovakva službena kultura suvremenog Zapada dužna je biti oslobođena stege državnog proračuna. Tome bi poticaj dao i američki, a odnedavno i slovenski princip neimanja ministarstva kulture, kako se država ne bi autoritarno petljala u slobodu umjetničkog izričaja.

Crkva bi k tome vratila i sve šume i obradivu zemlju s kojom bi potpuno slobodno raspolagala, baš kao i poduzeća kojima je nekada bila vlasnikom. Time bi se mogla izdržavati, te plaćati i porez državi. Te tako doprinijeti zapošljavanju i razvoju modernog i hrvatskog kapitalizma na zdravijim osnovama. Dobra je to praksa koju bi se potom moglo protegnuti i na nevladin sektor kada isti bude oslobođen financijske ovisnosti o državi te pronađe sredstva (na primjer od Sorosa i sličnih) kojim bi se sam mogao izdržavati dok ispunjen altruizmom i empatijom priskače u pomoć potrebitima.
 

{jathumbnail off}

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version