Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Vježbati suosjećanje

kavica

 
Ovih dana razmišljam o su-osjećanju, ili drugačije rečeno, empatiji, sposobnosti razumijevanja drugih i unošenja u njihove probleme i živote. Zapravo, upitala sam se, iskreno, koliko ja uopće razvijam tu vještinu, koliko uopće truda ulažem u prepoznavanje potreba drugih kako bi na njih pravodobno mogla reagirati.

Čini se kao da ove i slične vještine ostaju jako nisko na ljestvici naših prioriteta, daleko iza učenja stranih jezika, aerobika i raznoraznih radionica. Možda nismo ni svjesni koliko je važno biti osjetljiv na osobe iz svoje okoline. Možda ne razumijemo da je i to jedan veliki korak prema razvoju sebe, onog nutarnjeg sebe kojeg danas nažalost najčešće postajemo svjesni u rijetkim trenucima kad nemamo čime zabavnijim okupirati svoje misli, kao kad se vozimo tramvajem (ako nam šarenilo reklama ne pojede tišinu) ili u hodu ulicom na putu do odredišta.
 
S vremena na vrijeme promatram. Sebe i druge. Dok komuniciraju. Dok razgovaramo. Susreti započeti velikim gestama, zagrljajima, entuzijazmom koji obećava, nekako se, nesvjesno možda, rasplinu u pogledavanju na ekran mobitela, premetanju očiju s jednog pokretnog objekta u fokusu na drugi... Čavrljanje da bi se popunilo vrijeme dok se ne nađe dinamičniji predmet interesa koji će jače zadovoljiti našu potrebu za sve snažnijim senzacijama. Prilaziti ljudima s namjerom ispunjenja vlastitog interesa ili tražiti u njima zabavu za utapanje vlastite dosade ili mlakosti duha. Je li to sve što nudimo drugima?
 
U odnosu on-ja promišljamo li ikad o njemu? Što li će on dobiti od ovog susreta? I zašto ti susreti uopće služe, te 'kave' kojima svakim danom sve više upražnjavamo svoje dragocjeno slobodno vrijeme čiji sati teku kao da ih nismo svjesni i kao s predumišljajem da se mogu vratiti kad god mi to poželimo?
 
Jesu li druženja uistinu potrebna samo za dosadna naklapanja o dosadnim temama koja ne služe nikom i ničem, osim da nam kradu vrijeme i odvlače misli od bitnog? Je li drugi stvoren samo za zabavu, samo da mi ugodi, da s njim 'ubijem' malo vremena koje kao da svakako ne bih ni mogla dati za nešto korisnije?
 
Čini mi se da živimo u višku. Višku gesti, plastično napuhnutih pozdrava, višku 'kava'.  Kao da bi tim viškom mogli zamijeniti prazninu koju ne želimo osjećati, čije postojanje ne želimo priznati. Prazninu koja znači nedostatak osjećaja, nedostatak iskrenosti.
 
Oblikovati nutrinu, umjesto klesati izraze lica za pojedine prilike. Otkrivati istinu o sebi kroz odnose s drugima. Pružiti drugima priliku da rastu kroz odnos s nama. Krije li se u tome možda zahvat dubine, iskrena svjesnost osobe, su-osjećanje?
 
Dopustiti sebi mir i sabranost, iskrenost u osjećajima, možda i priznati njihov manjak, umjesto sakrivati se iza sladunjavosti, pretvarajući važne i velike riječi i geste srca u šuplje znakove lišene svog elementarnog značenja koje postaju samo još jedna boja za fasadu iza koje sjedimo šćućureni.

{jathumbnail off} 
FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version