Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Demistificirajmo politiku - 2. dio: u čemu je razlika između demokracije i republike?

nobody

 

Hrvatska je Republika, baš kao i, recimo, Italija, Francuska i Češka. Taj naziv svi prihvaćamo zdravo za gotovo no razumijemo li doista što on znači? U prošlom, prvom nastavku ovog feljtona pokušali smo objasniti temeljne karakteristike republike kao društva vladavine zakona koji vrijede za njeno cjelokupno stanovništvo. Ipak, pojam 'republika' nailazi na brojna nerazumijevanja zbog pogrešnog tumačenja terminologije.


Tako, na primjer, u Sjevernoj Koreji sebe nazivaju 'demokratskom narodnom republikom', mada ta zemlja zapravo ne dijeli ama baš nikakve karakteristike s pravom republikom. Isto je vrijedilo, na primjer, i za tzv. Demokratsku republiku Njemačku, prije pada Berlinskog zida. U diktaturama poput Sjeverne Koreje i nekadašnje Istočne Njemačke namjerno je došlo do pogrešnog korištenja termina 'republika' kako bi se manipuliralo narodom i kod njega se stvorila iluzija da živi u slobodnijem društvu no što to stvarno jest.


No nije 'republika' jedini pojam kojim se manipulira. Pojam 'liberal' također je često izvrgnut tumačenju koje itekako odudara od njegovog izvornog značenja. Danas taj pojam u pravilu označava politički lijevo orijentiranu osobu, socijalista koji se primarno zalaže za ljudska prava i snažniju intervenciju države. Izvorno poimanje liberala odnosilo se na osobu koja se zalaže upravo za suprotno – za slobodu pojedinca iz koje proizlazi njegova osobna odgovornost te za laissez-faire pristup tržištu gdje je državna intervencija svedena samo na nužan minimum. Potonje danas nazivamo libertarijancima kako bi ih razlikovali od novo iskovanog poimanja liberala.


Nakon što smo ukratko analizirali društva koja počivaju na vladavini zakona vrijeme je da se pozabavimo onima kojima vladaju ljudi, a ne zakoni.


Monarhije
Njima obično vlada kralj, kraljica ili neka druga osoba kraljevske titule. Takva društva bila su sve do početka 20. stoljeća vrlo uobičajena u svijetu dok se danas uglavnom nalaze u pojedinim dijelovima Azije i Afrike. Jasno, treba istaknuti da su i neke europske zemlje poput Velike Britanije, Španjolske i Švedske i dalje formalno monarhije no vladavine monarha u njima uglavnom je svedena na simboličnu.


Suvremene diktature
Po svojim obilježjima suvremene diktature često su slične nekadašnjim tradicionalnim, autokratskim monarhijama. Suštinska razlika leži u tome što je monarhijom vladao kralj ili car dok suvremenom diktaturom obično vlada diktator (primjer: Kim Jong-Un u Sjevernoj Koreji ili Josip Broz Tito u Jugoslaviji), odnosno centralni komitet koji donosi sve zakone i pravila. Takva društva obično su snažno militaristički nastrojena. Diktator, odnosno vođa centralnog komiteta, osoba je koja ima apsolutnu, neprikosnovenu moć, iznad zakona koje po vlastitoj volji može mijenjati, a također sebi priskrbljuje pravo odlučivati o tome tko će živjeti, a tko umrijeti te što će posjedovati.


Parlamentarne demokracije
Obzirom na najavu novog referenduma Željke Markić o preferencijalnom glasanju te na zapanjujuće ideje vladajuće vrhuške o (navodno) privremenom suspendiranju referenduma kao takvih, upravo o ovom obliku društvenog uređenja u posljednje se vrijeme često raspravlja u Hrvatskoj. Nalazimo ga u većem dijelu europskih zemalja, kao i, na primjer, u Australiji i na Novom Zelandu. Riječ 'demokracija' doslovno znači 'vladavina naroda'. U načelu postoje dva tipa demokracije: ona u kojoj doslovno svi odlučuju o svemu te reprezentativna demokracija u kojoj narod bira svoje predstavnike koji potom donose odluke.


Prednosti demokracije
Najveća prednost demokracije leži u tome što narod ima pravo odlučivanja koje vlada treba poštovati, što predstavlja ogroman korak u odnosu na nekadašnje apsolutističke monarhije ili diktature.


Nedostaci demokracije
U tzv. 'čistoj' demokraciji dolazi do sljedećeg problema: ako, na primjer, 51% populacije izglasa da nekog treba objesiti, njega se mora objesiti. Tzv. 'čista' demokracija zapravo se svodi na vladavinu rulje. Upravo zbog toga u niti jednoj državi na planetu ona u praksi ne postoji zbog toga jer postoje zakoni koji sprječavaju donošenje odluka kakva je, na primjer, ona gore navedena. Ti zakoni su kako bi zaštitili život, dostojanstvo i ljudska prava pojedinaca te kako bi spriječili odluke donesene na temelju emocija i strasti.


I upravo ovdje dolazimo do onog čime smo počeli ovaj feljton. Sjedinjene Američke Države nerijetko se pogrešno smatraju tipičnim primjerom demokracije. Međutim, ta zemlja, formalno gledano, nije (čista) demokracija već republika s demokratski izabranim predstavnicima. Temeljna razlika između parlamentarne demokracije i republike leži u tome što su u potonjima predstavnici vlasti strogo obvezni držati se ustava dok je moć vlasti u parlamentarnim demokracijama nešto slobodnija. Tako, na primjer, u parlamentarnoj demokraciji, vlast može na sebe preuzeti ovlasti nad industrijom ili nad zdravstvenim sustavom. Američki libertarijancio opažaju da se ovaj trend sve više javlja čak i u Sjedinjenim Američkim Državama i smatraju da se njime država miješa u individualne slobode pojedinca, čime zapravo postupa suprotno vlastitom identitetu republike.


Ostala društva koja se obično nazivaju marksističkima, socijalističkima ili naprednima
Svi izrazi odnose na društva koja karakterizira ogroman vladajući aparat s gotovo neograničenim moćima.


Prednosti društava u kojima vladaju ljudi, a ne zakoni
Glavna prednost monarhije, oligarhije, diktature ili socijalističkog društva leži u tome što se u njemu odluke mogu donositi vrlo brzo, bez čekanja izravnog odobrenja naroda ili, recimo, kongresa. Ova prednost posebno dolazi do izražaja ako su odluke dobre. Nadalje, u ovakvim društvima se država brine o svim svojim stanovnicima pa im tako, recimo, pruža zdravstvenu njegu i obrazovanje. Međutim, ta briga često je tu sam na papiru i svodi se na puku retoriku, a treba uzeti u obzir i da ona uvelike zadire u prostor slobode pojedinca.


Nedostaci društava u kojima vladaju ljudi, a ne zakoni


Loše odluke
Obzirom da u ovakvim društvima u pravilu ne postoji opozicija, to u praksi znači da se ništa ne može učiniti kako bi se spriječile destruktivne i štetne odluke. Takve primjere mogli smo vidjeti u nekadašnjem Sovjetskom savezu te u svim bivšim komunističkim državama.


Slaba sposobnost prilagodbe
Vladari u ovakvim društvima u pravilu su opterećeni donošenjem odluka zbog čega nisu u stanju vidjeti nadolazeće promjene u tehnologiji i društvu te im se na vrijeme prilagoditi.


Pobuna naroda
Naravno, pobuniti se protiv diktature je pravedno. Međutim, kada objektivno govorimo o nedostacima takve vrste društva, pobuna spada u njih jer dovodi do nasilja, slabije sigurnosti, uspostave crnog tržišta i čitavog niza drugih problema koji i dalje guše osobne slobode pojedinaca.


Nestabilnost
Odluke koje se donose u ovakvoj vrsti društva nerijetko ovise o hirovima vođa zbog čega nisu stabilne, što negativno utječe na stabilnost društva u cjelini. Zbog toga narod može osjećati da je njegova budućnost nesigurna te zbog sumnji u nju kočiti sebe u raznim privatnim i poslovnim inicijativama kao što je, recimo, odluka o roditeljstvu ili odluka o traženju boljeg posla.


Visoki troškovi koji mogu dovesti do bankrota


Među njima su:

Visoki administrativni troškovi koji proizlaze iz potrebe birokracije da vodi evidenciju o svačijem statusu i potrebama te potom dijeli beneficije i sankcionira prekršitelje.


Lažni poticaji i beneficije do kojih u socijalnim državama dolazi zbog toga jer ljudi iskorištavaju sustav. Tako, na primjer, ljudi mogu lažno prikazati svoje materijalno stanje kako bi ubirali socijalnu pomoć.


Utaje do kojih u pravilu dolazi zbog toga jer kompleksna administracija nije u stanju sve držati pod kontrolom.


Pretjerana papirologija do koje dolazi zbog toga jer se administrativne dužnosti često preklapaju i dupliraju i potrebno je puno vremena i opreme kako bi se one izvršile.


Neučinkovitost koja je zapravo rezultat svega bore navedenog. Besmisleno je ljudima uzimati velik dio primanja u svrhu poreza, puštati da ta primanja kroz dulje razdoblje prolaze kroz kompleksan birokratiziran sustav u kojem nerijetko rade oni koji zapravo ne razumiju problematiku, a onda im ponovno samo dio tog novca vraćati kroz nekakve beneficije koje možda uopće nisu htjeli. Puno je učinkovitije – i financijski vremenski – dati ljudima da od početka raspolažu svojim novcem.


Postoje još dva pojma koji se često javljaju u raspravama u uređenjima društva, a koji se znaju pogrešno tumačiti. To su 'carstvo' i 'kapitalizam'.


Carstvo
Ovaj pojam odnosi se na velesilu koja kontrolira široko geografsko područje, često i prekomorsko, zbog vlastitih sebičnih motiva. Svima su poznati primjeri Rimskog ili Britanskog carstva. Carstva koloniziraju druge krajeve i narode, zauzimaju nad njima kontrolu te im nameću poreze i druge vrste daha.


Mnogi kažu da Sjedinjene Američke Države možemo nazvati carstvom zbog toga jer se miješaju u društvena uređenja drugih zemalja svijeta te vojno i gospodarski interverniraju izvan svojih granica. Mada je opažanje o miješanju u tuđa društvena uređenja, kao i u vojne i gospodarske intervencije, točno ne možemo o Sjedinjenim Američkim Državama govoriti kao carstvu u punom smislu riječi jer ona formalno ne pripaja druge države svom teritoriju i nameće im izravne poreze i druge daće. Nema sumnje da Amerika u svome tome čuva i svoje vlastite interese no bez obzira na to ona se ne može definirati imperijem u punom smislu te riječi.


Kapitalizam
Prvo što treba znati o kapitalizmu – a gdje najčešće dolazi do njegovog pogrešnog poimanja – jest to da on nije politički sustav. U suštini se radi o sustavu gdje pojedinci imaju slobodu udruživanja u kompanije i ulaganja vlastitog novca u određene proizvode ili usluge koji im mogu, ali i ne moraju donijeti zaradu. Pravog, suštinskog kapitalizma kojeg karakterizira u potpunosti slobodno tržište tzv. 'slobodne ruke' zapravo nema nigdje jer u svakom državi svijeta postoji barem određena razina državnog intervencionizma.


Danas se Sjedinjene Američke Države, kao i zemlje zapadne Europe redovno spominju kao primjeri kapitalističkih zemalja. Međutim, istina je da u tim zemljama sve više jača utjecaj tzv. 'socijalne' države dok je, na primjer, upravo komunistička Kina primjer države u kojoj kapitalizam vlada u svom najokrutnijem obliku. Kina ne poznaje mirovinski sustav, zdravstvenu zaštitu i radnička prava, a unatoč formalno komunističkoj vladi pojedinci zapravo uživaju veću ekonomsku slobodu.


U svakom slučaju, kapitalizam u svom čistom obliku vrlo je okrutan sustav u kojem slabiji i manje promućurni nerijetko loše prolaze. S druge strane, njegova kvaliteta leži upravo u tome što u startu sve dovodi u ravnopravan položaj i svakome omogućuje ostvariti poziciju na tržištu te prihode na temelju iste. U čistom kapitalizmu dostupnost proizvoda i njegovu cijenu definira isključivo potražnja za njim na tržištu. Najbliži primjer tome možemo vidjeti na tržnicama gdje, na primjer, prodavač ribe u ranim jutarnjim satima postavlja cijenu kovača na 200 kuna. Međutim, ako ga ne uspijeva prodati može u kasnijim satima – na primjer, iza podne – spustiti cijenu na, recimo, 170 kuna. Drugim riječima, prilagođava se realnoj situaciji što može u određenim slučajevima djelovati kaotično ali je zapravo pošteno prema kupcu, a njemu povećava šansu da će prodati svoju ribu.


S druge strane, kada dolazi do pretjerane kontrole nad gospodarstvom posljedice su često negativne. Ekstremne primjere možemo pronaći u bivšim komunističkim državama poput Jugoslavije ili Sovjetskog saveza gdje je država diktirala što će se proizvoditi kako bi se postigla određena kvota, kao i po kojoj cijeni će se određeni proizvodi prodavati, što često nije odgovaralo realnom stanju stvari na tržištu i što je u konačnici dovelo do gospodarskog kolapsa, a time i do kolapsa tih država kao takvih. Također treba spomenuti da u takvim društvima, zbog potpuno nerealnog pristupa tržišnim trendovima, u pravilu uvijek dolazi do masovne korupcije i cvjetanja tzv. sivog tržišta čime zapravo dolazimo do apsurda. Naime, upravo to sivo tržište uvelike se ponaša poput slobodnog tržišta u tzv. čistom kapitalističkom svijetu, samo što je ovdje ono formalno ilegalno. 

 

Kada govorimo o zakonima, nezaobilazno moramo reći nešto o ustavu kao temeljnom obilježju republike. Tko ga stvara, tko na njega utječe te tko ga i u kojoj mjeri može mijenjati govorit ćemo u sljedećem nastavku ovog feljtona.

 

Prvi dio: Od anarhije do totalitarizma

Treći dio: Što je Ustav i može li se u njemu baš sve promijeniti?

Četvrti dio: Referendum kao praksa u raznim zemljama

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version