Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Manifest francuskih feministkinja protiv Me Too pokreta - cijeli tekst

deneuve

 

Silovanje je zločin. Ali pokušati nekog zavesti, ma kako uporno ili nespretno, nije — niti je galantnost isto što i mačizam.

 

Skandal s Harvey Weinsteinom potaknuo je legitimno javno buđenje svijesti o seksualnom nasilju kom su žene često podvrgnute, naročito u profesionalnom životu, gdje neki muškarci zloporabe svoju moć. To je bilo nužno. Ali ono što je trebalo biti glas oslobođenja žena je sad okrenuto naglavce: Govore nam što je primjereno reći i o čemu moramo šutjeti – i žene koje odbiju pasti između tog dvojeg se proglašavaju izdajicama, pomagačima!

 

Kao u starim dobrim danima progona vještica, mi još jednom svjedočimo puritanizmu u ime tzv. “većeg dobra”, tvrdeći kako je to za zaštitu i oslobođenje žena, samo da bi ih se zarobilo u status vječne žrtve i reduciralo ih se na vječne bespomoćne žrtve muških šovinističkih demona.

 

Cinkanje i prozivanje

U stvari, #MeToo je poveo kampanju, u tisku i na društvenim mrežama, javnih optužbi protiv pojedinaca koji, bez da imaju mogućnosti odgovoriti na optužbe ili se braniti, dolaze svi u isti kategoriju kao seksualni prijestupnici. Ovakva kolektivna pravda je već ubrla žrtve: Muškarci su prozivani i otpuštani na poslu, natjerani da podnesu ostavke, i tako dalje, a da im je jedini zločin da su dodirnuli žensko koljeno, pokušali ukrasti poljubac, govorili o “intimnim” stvarima tijekom ručka u kantini na poslu, ili slali seksualno provokativne poruke ženama koje nisu za njih bile zainteresirane.

 

Ova psihoza slanja “svinja” u klaonicu ne samo što ne pomaže ženama da ojačaju, već u stvari koristi samo neprijateljima seksualnih sloboda, vjerskim ekstremistima, reakcionarima i onima koji vjeruju – u svojoj pravednosti i viktorijanskom moralu koji ide s tim – da su žene posebna vrsta, djeca s licem odraslih osoba koje moraju biti zaštićene.

 

Muškarci, sa svoje strane, su pozvani da prihvate svoju krivnju i stave mozak u prešu zbog “neodgovarajućeg ponašanja” od prije 10, 20, ili 30 godina, i za koje se sad moraju pokajati. Ta javna priznanja, i ulazak u sferu privatosti te pojava samoproglašenih tužitelja je dovela do klime totalitarnog društva.

 

Val čistunstva izgleda nema granica. Poster Egon Schielea s golom ženom je cenzuriran; poziva se na uklanjanje Balthusove slike iz muzeja jer je “pedofilska”, bez da se pravi razlika između umjetnika i njegovog djela; Cinémathèque Française je naređeno da ne smije održati retrospektivu Romana Polanskog a ona Jean-Claude Brisseaua je blokirana. Na sveučilištu su film Blow-Up, Michelangela Antonionia proglasili “mizoginim” i “neprihvatljivim”. U svjetlu ovog revizionizma, čak i “Tragači” Johna Forda i “Otmica Sabinjanki” Nicolasa Poussina su u opasnosti da budu proglašeni nećudorednim!

 

Već sad urednici traže od nekih od nas da muške likove učine manje “seksističkim” i suzdržanijim u načinu na koji govore o ljubavi i seksu, ili da to prikažemo tako da “traumatična iskustva ženskih karaktera” budu vidljivija! Na granici komedije, u Švedskoj je predložen zakon koji traži eskplicitan pristanak prije bilo kojeg seksualnog odnosa! Iduće, imat ćemo smartphone aplikaciju koja će onima koji se žele s nekim seksati omogućiti da točno čekiraju koje seksualne radnje odobravaju a koje ne (već postoji, op. M.H.)

 

Esencijalna sloboda vrijeđanja

Filozof Ruwen Ogien branio je slobodu vrijeđanja kao esencijalnu za umjetničko djelo. Na isti način, mi branimo slobodu da nekom dosađujete kao neodvojivu od ostalih seksualnih sloboda.

 

Danas smo dovoljno educirani da bismo razumjeli da su seksualni impulsi, po prirodi stvari, uvredljivi i primitivni – ali također smo u stanju razlikovati nečiji loš pokušaj da nekog zavede od seksualnog napada.

 

Iznad svega, svjesne smo da ljudi nisu momolitni: Žena može, u istom danu, voditi profesionalni tim i uživati u tome da bude seksualni objekt muškarcu, bez da da bude “kurva” ili “zli pomagač patrijarhata”. Ona može osigurati plaću jednaku muškarčevoj ali da je svejedno ne traumatizira kad se muškarac trlja o nju u podzemnoj, iako se to smatra seksualnim nasiljem. Ona to čak može smatrati izrazom velike seksualne deprivacije ili čak nečim posve nebitnim.

 

Kao žene, mi ne prepoznajemo sebe u takvom feminizmu koji ide dalje od denuncijacije za zloporabu moći, i koji je mrzilački kako prema ženama tako prema seksualnosti. Mi vjerujemo da sloboda žene da kaže “Ne!” ne može postojati bez slobode muškarca da joj dosađuje. I smatramo da žena mora znati kako odgovoriti na tu slobodu muškarca da joj dosađuje na drugi način a ne da se smatra lovinom, a njega predatorom.

 

Za one od nas koje su odlučile imati djecu, mi smatramo da je mudrije odgajati naše kćeri na način da moraju biti dovoljno informirane i posve slobodne živjeti svoj život bez da budu zastrašivane ili okrivljavane od strane feministica. Incidenti koji se mogu dogoditi tijelu žene ne moraju nužno utjecati na njen dignitet kao osobe, i ne smiju, ma kako to bilo teško, od nje napraviti “vječnu žrtvu”.

 

Jer, nas nije moguće reducirati na naša tijela. Naša unutarnja sloboda je nepovrediva. I ta sloboda koju slavimo ne dolazi bez rizika i odgovornosti.

 

(Pismo je napisalo pet francuskih intelektualki: Sarah Chiche (pisac/psihoanalitičarka), Catherine Millet (pisac/likovna kritičarka), Catherine Robbe-Grillet (pisac/glumica), Peggy Sastre (novinarka i književnica) i Abnousse Shalmani (novinarka i književnica). Potpisano je od sto drugih, među kojima ima akademika i ostalih, a najpoznatija je glumica Catherine Deneuve.

 

Izvor: dnevno.hr 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version