Fenomenologija

Opsjednutost rangiranjem

Kategorija: Fenomenologija Kreirano Utorak, 01 Veljača 2011 07:42 Napisao/la G.M.

Kada je u pitanju bavljenje poviješću kao disciplinom, nerijetko se ono oslanja, iz razloga koji se zapravo sasvim prirodno nameću, na proučavanje određenih razdoblja odnosno epoha. Tako možemo, na primjer, govoriti o Brončanom ili Željeznom dobu, o razdoblju dominacije Rimskog carstva, o razdoblju mračnog Srednjeg vijeka, o godinama koje pamtimo kao Belle epoche, o Novom dobu, dobu prohibicije... pritom se uvijek zadržavajući na proučavanju društvene zbilje koja je obilježila prošlost.

Trenuci koje mi upravo proživljavamo jednoga dana također će biti prošlost i postat će predmetom povijesnog izučavanja i tada će doći trenutak refleksije u kojem će trebati odgovoriti na pitanje što je zapravo obilježilo ovo naše razdoblje i po čemu je ono zapravo prepoznatljivo. 

Pokušajmo zamisliti prizor koji se odvija tamo negdje oko 2450. godine. Mali... nazovimo ga Johnny... pohađa svoj uobičajen sat povijesti. Lekcija koju njegovi mali kolege i on danas uče je ona o prvoj polovici 21. stoljeća. Pitanje na koje treba odgovoriti jest: „Što je obilježilo to razdoblje?" Djeca dižu ručice visoko u zrak i čuju se razni odgovori. „ Tehnologija". „ Zaštita potrošača." 'Kult sigurnosti." „Paranoja." „David Guetta." „Raspad EU". „Slavne ličnosti i kabala". „Shopping-centri". „Reality show programi". „Površnost"... Ne bi bilo toliko iznenađujuće kad bi se, u moru tih milozvučnih dječjih glasića, među svim tim pametnim glavicama iz nama još daleke budućnosti, pojavilo barem jedno dijete čiji bi odgovor glasio: „Top-liste."

Naime, ako malo bolje sagledamo realnost oko sebe, primijetit ćemo da smo mi danas generacija koja je doslovno opsjednuta rangiranjem. Danas roditelji na zapadu mogu svoju voljenu kćerkicu, već u skoro pa najranijoj dobi, poslati na natjecanje za nekakvu dječju missicu. Naravno, ne zato jer brinu o interesu svog djeteta već iz svojih vlastitih, sebičnih pobuda, kako bi se mogli hvaliti pred susjedima koje inače ogovaraju sve u šesnaest da imaju kćer koja je ušla u nekakav top-5 najljepših curica države... ili ako to ne ide, onda barem grada, kvarta, ulice... nečeg. Pritom se nitko neće zapitati kako se ta sirota curica, u tako osjetljivim godinama, mora osjećati kad joj netko kaže da ipak nije najljepša. Ali eto, roditeljima to nije važno. Organizatorima natjecanja također, kao ni trash publici koja je to došla poduprijeti. Ono što je važno jest to dijete naučiti važnu lekciju: u životu danas najviše vrijedi na kojem si mjestu na listi.

Dobar, ilustrativan primjer su sveučilišta, odnosno procjena njihove kvalitete. Svi danas znaju da je „Harvard kvalitetan jer je prvi na listi najboljih sveučilišta." Da se odmah razumijemo, nitko danas ne dvoji da je Harvard doista jedno izuzetno kvalitetno sveučilište. No postavlja se pitanje: „Zašto?" Nije problem u tome je li ta konstatacija – da je Harvard creme de la creme svjetskih sveučilišta – točna ili ne, već je problem u tome što nitko ne pokušava odgovor na to pitanje elaborirati, objasniti koji su to točno faktori do njega doveli. Da, spomenut će vam broj Nobelovaca, ukupan broj nagrada i publikacija, broj stranih studenata, visinu plaće alumnija, itd. Ti faktori uglavnom će se svesti na nekakve brojčane, statističke pokazatelje kojima se, naravno, više-manje uvijek može manipulirati jer je statistika područje koje je ljudskom rodu dalo više prostora za manipulaciju od Biblije. Umjesto istinskog, kvalitativnog poimanja kvalitete, čitava priča svodi se isključivo na ono šturo, kvantitativno. I zato će ljudi, umjesto da se doista potrude odgovoriti na pitanje zašto Harvard vrijedi toliko koliko vrijedi, jednostavno reći: „Pa prvi je na listi". Ispada da današnja sveučilišta sve svoje napore ulažu kako bi se popenjala na višu poziciju  nekakvoj rang-ljestvici.

Ni na poslu nije ništa bolje. Svi već znamo da MacDonalds redovno bira djelatnika mjeseca. Biraju ga i mnoge državne i javne službe, a bogami i neka profitabilna poduzeća. Naravno, nikad se nitko neće usuditi postaviti pitanje zašto je stanovita Marica izabrana za djelatnicu mjeseca i zašto upravo njena očajno loša fotografija na kojoj izgleda kao da se je probudila nakon višednevnog orgijanja i pijanke, visi u hodniku kojim prolaze njeni kolege. Dovoljno je da je Marica ne nekakvoj rang-listi najboljih djelatnika Agencije za rude i gubljenje vremena.

Današnji svijet je do te mjere obilježila pošast rang-listama da zapravo svatko ima priliku dospjeti na visoku poziciju unutar barem jedne. Ako ne možete biti Miss svijeta, možda ćete postati Miss Universe. Ako ni to ne ide, možete barem biti Miss svoje domovine, a ako vas i tu sudbina iznevjeri još imate kategorije kao što su Miss Fotogeničnosti, Miss simpatičnosti, Miss turizma, Miss regije, Miss auto-sajma, Miss buvljaka, Miss akvagana, Miss stanovitog noćnog kluba, itd. U svakom slučaju, negdje će se sigurno naći nekakvo natjecanje na kojem i vi možete pobijediti! Ako osnujete visoko učilište, nastojte barem progurati da je najbolje u svojoj ulici. Svoje podređene, ukoliko ih imate, motivirajte naprosto time što ćete svakog tjedna ili mjeseca izabrati najboljeg.

Nikad ne objašnjavajte zašto je najbolji. Ovo je, kako je ranije rečeno, doba površnosti i ljude vaša zamorna trkeljanja ne interesiraju. Oni samo žele znati, kratko, jasno i jednostavno, gdje je netko rangiran. Ako su sami pri vrhu liste, to im daje osjećaj posebnosti, osjećaj da su bolji od drugih u nekoj skupini, pa makar ona bila sasvim blijeda, umjetno stvorena, kao produkt namještene kompetitivnosti. Jer svatko ima pravo na svoju, pa makar i sasvim malu, pobjedu, i svoj dan.

Ako budemo dovoljno uporni, svatko od nas će jednoga dana s najviše pozicije neke liste promatrati ostale s visoka i znati da je najbolji. Problem je samo u tome što u svijetu kojem su svi najbolji - više nitko to nije. I svi blijede u sivilu prosječnosti.