Filozofija i religija
Demistificiramo filozofiju: Platon i Aristotel
Kategorija: Filozofija i religija Kreirano Nedjelja, 08 Srpanj 2012 16:56 Napisao/la G.M.
'Kada je ljubav obdarena spiritualnom kvalitetom i metafizičkom uzvišenošću, ljubavnici dolaze do nove razine razumijevanja svoje strasti.' Riječi su ovo koje opisuju ljubav bez tjelesne bliskosti, poznatu kao platonsku ljubav, koja je naziv dobila po poznatom starogrčkom filozofu Platonu, a prvi put je predstavljena u njegovom djelu Simpozij koje se bavi ljudskim osjećajima i ljubavlju kao svojom središnjom temom.
Platonovo ime poznato je čak i vrlo površnim poznavateljima starogrčke filozofije, a iza ovog čuvenog mislioca ostao je čitav niz pisanih djela koja još dan danas zauzimaju brojne police javnih knjižnica i privatnih kolekcija. No koliko toga napisanog u njima možemo pripisati upravo njegovim mislima teško je reći. Naime Platon je, kao Sokratov učenik, odlučio podijeliti sa svijetom ono što je naučio od svog čuvenog učitelja i to pisano u obliku dijaloga između Sokrata i njegovih sugovornika. Zbog toga je ponekad teško razlučiti jesu li neke misli koje Platon navodi u svojim djelima doista njegove ili se radi samo o citatima onog što je Sokrat već izrekao.
Ipak, ako bi trebali napraviti sažetak inače vrlo kompleksne Platonove filozofske misli, kao njegovu srž svakako valja spomenuti tzv. Platonov svijet ideja. Platon je, naime, u pokušaju poimanja svijeta oko sebe, došao do zaključka da je svijet koji nas okružuje ništa drugo nego blijeda kopija, sjenka stvarnog svijeta, tzv. svijeta ideja. Kada vidimo, na primjer, psa, mi znamo da je to pas mada svi psi na svijetu ne izgledaju jednako i ne ponašaju se sasvim jednako, ali opet na neki način možemo prepoznati tu neku njihovu zajedničku, univerzalnu pseću karakteristiku. To je zato jer smo svjesni one više ideje psa pa zbog toga možemo prepoznati njenu kopiju u obliku stvarnog psa koji pred nama laje i maše repom.
Kako bi dodatno objasnio da je znanje koje imamo o svijetu oko sebe zapravo ograničeno i predstavlja samo sjenku onog stvarnog znanja koje je nama nedokučivo, Platon se poslužio takozvanom alegorijom spilje. U svom djelu Republika obraća se čitateljima tražeći da zamisle da se od samog trenutka rođenja nalaze zarobljeni u spilji i mogu vidjeti samo njen stražnji, mračni zid. Iza njih gori vatra koja baca sjenke na zid u kojeg gledaju. Između vatre i zarobljenika nalazi se prostor kojim hodaju ljudi noseći razne predmete čije sjenke zarobljenici vide na zidu spilje. Te sjenke jedino su što tijekom čitavog života vide i umjesto saznanja o realnosti kao takvoj imaju samo saznanje o njenim blijedim sjenkama. Ukoliko se neki od zarobljenika i oslobodi te okrene i uspije ugledati stvaran predmet bit će toliko šokiran viđenim da će se vjerojatno sam opet okrenuti ka zidu kako bi pronašao utjehu u onome što mu je poznato. Prema Platonu, čovjek ne samo što ne može spoznati stvarnost onakvu kakva ona stvarno jest, on za to ni mentalno nije spreman.
Platon svoj koncept svijeta ideja ne ograničava samo na materijalne stvari već i na nematarijalne koncepte kao što je, na primjer, pravda. Postoji uzvišena ideja pravde i postoji naše ljudsko, manjkavo poimanje pravde. No postavlja se pitanje: ako je ljudska percepcija ograničena, na koji način mi ljudi uopće postajemo svjesni činjenice da tamo negdje postoji taj nekakav savršen svijet ideja? Naravno, Platon i na to ima odgovor: svaki čovjek ima tijelo i dušu. Tijelo je ono koje posjeduje osjete i koje je u stanju pojmiti materijalne stvari, dok je duša ona koja posjeduje razum i zahvaljujući njoj svjesni smo postojanja svijeta ideja. Kada kao tjelesna, smrtna bića vidimo, na primjer, psa i znamo prepoznati da je to pas zapravo se naša duša sjeća ideje psa koje je svjesna oduvijek i mi ga tako prepoznajemo. Prema Platonu, čovjek ne uči već se podsjeća na ono što je njegova duša oduvijek znala.
Korak dalje od Platonovih razmišljanja otišao je njegov učenik Aristotel u 4. stoljeću prije Krista. Po prirodi metodičan i analitička uma, za razliku od intuiciji sklonog Platona, Aristotel nikako nije mogao do kraja prihvatiti koncept svijeta ideja svog učitelja i razvio je tzv. argument trećeg čovjeka. On kaže: ako je čovjek kojeg vidimo sjenka ideje čovjeka, da bi tu ideju mogli pojmiti, mora postojati ideja čovjeka iznad nje, itd. u beskonačno, čime sam koncept svijeta ideja postaje besmislen. Stoga Aristotel odbacuje teoriju svog učitelja i kaže: rješenje se nalazi ovdje, na Zemlji, a bit svih stvari koje nas okružuju nalazi se u njima samima.
Drugim riječima, Aristotel kaže: tijekom svog života vidjeli smo puno pasa. Promatrajući ih opažamo njihove zajedničke karakteristike te potom, koristeći vlastiti razum, zaključujemo, na temelju tog promatranja, što je to što psa čini upravo psom. Dakle, do nekakvih općih zaključaka dolazimo pažljivo promatrajući pojedinačne primjere u svijetu oko nas. Takav način zaključivanja zovemo metodom indukcije. Kako takva metoda ne dovodi uvijek do istinitih zaključaka već nerijetko i do pogrešnih generalizacija, dan danas se oko nje lome koplja pa je mnogi niti ne smatraju legitimnom logičkom metodom zaključivanja.
Činjenica da je Aristotel pokušavao pronaći odgovore o smislu svega što ga okružuje u ovozemaljskim stvarima i nije toliko iznenađujuća. Za razliku od Platona čiji temeljni znanstveni interesi su ležali u matematici i apstraktnom razmišljanju, Aristotel je bio sin liječnika i od malena izložen učenju onog iz čega se kasnije razvilo ono što bi danas nazvali biomedicinskom grupacijom znanosti. Biologija je znanost koja se bavi svijetom koji nas okružuje, a do zaključaka se uvelike dolazi upravo temeljem eksperimenata i promatranja.
Upravo zbog toga ne treba čuditi da je upravo Aristotel bio taj koji je prvi u povijesti napravio klasifikaciju svih tada poznatih živih bića na Zemlji. On svijet dijeli na živo i neživo, a potom sva živa bića dijeli na biljke i životinje, odakle kreću kompleksnije podjele. Promatrajući svako od živih bića nalazimo karakteristike koje su zajedničke svim takvim živim bićima, ali koje su opet svojstvene samo njima. Tako, na primjer, promatrajući ptice, uviđamo karakteristike koje su tipične za sve ptice, ali opet ni za koga drugog nego za ptice. Upravo u ovakvom načinu razmišljanja leži suština formiranja definicije bilo kojeg pojma, a intenzivno se provlači kroz većinu znanstvenih disciplina. Kada, na primjer, izgovaramo definiciju trokuta reći ćemo da je trokut geometrijski lik – čime smo definirali zajedničku karakteristiku svih trokuta – koji ima tri stranice koje se sastaju u tri kuta čiji ukupni zbroj iznosi 180 stupnjeva – čime smo definirali karakteristiku koju imaju samo trokuti i ništa više. Do dana današnjeg ostao je izazov na takav način definirati – čovjeka.
Svoj puni zamah Aristotelova filozofija nije doživjela odmah. Već pred kraj njegovog života dolazi do slabljenja utjecaja helenističke kulture koja svoj konačan kolaps doživljava smrću Aristotelovog učenika, Aleksandra Velikog, 323. godine prije Krista. Dominaciju preuzima Rim i njegova stoička filozofija, kojom ćemo se baviti u sljedećem nastavku ovog feljtona, a Aristotelova učenja padaju u zaborav. Upravo iz tog razloga velik dio njegovih pisanih djela zauvijek je izgubljen. Vrlo je lako moguće da o njemu danas ne bi znali gotovo ništa da se njegovoj misli, u 7. stoljeću poslije Krista, nisu okrenuli islamski mislioci poput Avicene i Averroesa koji su inspiraciju za svoje teorije pronašli upravo u prijevodima Aristotelovih djela na arapski jezik. No njihova priča morat će još malo pričekati...
Daoizam, Buda, Konfucije i Mozi
Islamska filozofija srednjeg vijeka
De Montaigne, Hobbes i vjera u znanost
Blaise Pascal, Benedictus Spinoza i sveprisutan Bog
John Locke i Gottfried Leibniz - odakle dolazi ljudsko znanje?
George Berkeley, Voltaire, percepcija i sumnja
Vilica Davida Humea i lanci Jean-Jacquesa Rousseaua
Immanuel Kant - čovjek koji je zauvijek promijenio filozofiju