Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Filozofija i religija

Demistificiramo filozofiju: Immanuel Kant - čovjek koji je zauvijek promijenio filozofiju

sat

 

Jeste li ikada bili u Kalinjingradu? Među svim svojim prijateljima, kolegama i poznanicima kojima sam ikada postavila ovo pitanje, nitko mi nikada na njega nije potvrdno odgovorio. Kalinjingrad je danas glavni grad tzv. Kaliljingradske oblasti, snažno militarizirane Ruske enklave površine od oko 15.000 kvadratnih kilometara koja graniči s Litvom na sjeveru, Poljskom na jugu i Baltičkim morem na zapadu. Pod njemačkim imenom Königsberg bio je glavni grad Prusije od 1466. do 1701. da bi tu ulogu potom preuzeo Berlin, a Kalinjingrad je ostao, sve do 1871. glavnim gradom njemačke pokrajine Istočna Prusija. Upravo u to doba u njemu je živio i djelovao jedan od najvećih velikana u povijesti filozofije, Immanuel Kant. Za grad je bio toliko vezan da ga tijekom čitavog svog osamdesetogodišnjeg života nikada nije napustio.


Spoznaja da nikada nije putovao mogla bi nas dovesti po pogrešnog zaključka da Kant nije pokazivao previše interesa za proširivanjem vidika o svijetu oko sebe. Međutim, upravo njega ponajviše je mučio odgovor na pitanje 'kako dokazati, bez ikakve sumnje, da stvaran svijet oko nas doista postoji?' Na to ga je ponajviše ponukao rad francuskog filozofa Renea Descartesa koji je tvrdio kako čovjek treba sumnjati u postojanje svega, osim u ono samog sebe, te njegovog irskog kolege Georgea Berkeleya koji je smatrao da je naše poimanje svijeta oko sebe ograničeno na našu osobnu percepciju. Niti jedno od ovih tumačenja Kant nije smatrao dostatnim.


'Kako, dakle, dokazati da nešto stvarno postoji?' pitao se on te zaključio: da bi nešto postojalo, mora biti određeno vremenom. Drugim riječima, moramo biti u stanju reći kada nešto postoji i koliko dugo. No ono što se sada javlja kao problem jest naša vlastita svijest. Kada kažemo da nešto postoji 'sada', taj pojam 'sada' odnosi se na ono što je trenutno u našoj svijesti. Međutim, to 'sada' se iz sekunde u sekundu mijenja, što znači da naša svijest nije konzistentna. Drugim riječima, nismo u stanju pojmiti vrijeme izravno već samo posredno, putem objekata koji se miču, mijenjaju ili ostaju isti. Na primjer, možemo znati da je od početka do kraja čitanja ovog teksta prošlo deset minuta jer smo pogledali koliko su se pomaknule kazaljke na zidnom satu koje označavaju vrijeme. Međutim, kazaljke same po sebi i njihova vrtnja su beznačajni – potrebni su brojevi na satu koji će nam reći koliko je minuta zapravo prošlo. Na temelju svega ovoga možemo zaključiti sljedeće: čitavo naše poimanje vremena ovisi o svijetu oko nas i promjenama koje u njemu vidimo, prema tome, razina sigurnosti koju mogu imati u vlastitu svijest jednaka je razini sigurnosti koju mogu imati u postojanje svijeta oko sebe. Prema tome, vanjski svijet oko nas, definitivno postoji, zaključuje Kant.

 

prostor


Međutim, Kanta nije zanimalo samo na koji način mi kao obični ljudi tumačimo svijet oko sebe već i na koji način to čini znanost te čemu ona duguje svoj nagli napredak do kojeg je došlo tijekom razdoblja Prosvjetiteljstva. Empiristi poput Johna Lockea i Davida Humea smatrali su kako znanost svoj napredak duguje činjenici da su ljudi postali pažljiviji u svom promatranju svijeta oko sebe te kako zahvaljujući tome izbjegavaju pogreške do kojih je ranije dolazilo zbog pogrešnih pretpostavki uzrokovanih samim razumom - jer su smatrali da razum sam po sebi nije dovoljan. Kant priznaje da je ovo točno, no samo djelomično – naime, suviše je hrabro, kaže on, tvrditi da su ljudi do negdje 16. stoljeća bili površni u promatranju svijeta oko sebe, a onda su najednom postali u tome pažljivi i metodični, te zaključuje: tu mora postojati nešto više. Ali što? Kant, naravno, i na to ima odgovor.


On kaže kako ključ napretka znanosti leži u znanstvenoj metodi koja je empirijsko opažanje učinila validnim. Ta metoda sastoji se od dva elementa. Prvi pretpostavlja da se koncepte kao što su sila ili pokret može savršeno opisati pomoću matematike, a drugi da znanost zapravo samu sebe testira postavljajući specifična pitanja o svijetu oko sebe te potom promatrajući ga kako bi došla do odgovora. Na primjer, kada provodimo eksperiment koji nam treba dati odgovor na pitanje hoće li kilogram perja pasti na tlo s visine od 20 metara u istom trenutku kada i kilogram željeza moramo provesti eksperiment na takav način da jasno možemo odrediti je li hipoteza koju smo postavili (na primjer: 'pasti će istovremeno') točna ili pogrešna. U suprotnom eksperiment nije dobar, a to je spoznaja do koje je došla znanost u doba Prosvjetiteljstva, kaže Kant. Logično i prilično jednostavno, zar ne? 

 

Ali Kant ne bi bio Kant kada ne bi zakomplicirao stvari – možda je čovjeku jednostavno bilo dosadno stalno u Kalinjingradu. On, naime, postavlja sljedeće pitanje: 'A zašto mi poimamo svijet na takav način da baš takva, gore opisana, znanstvena metoda funkcionira?' Odgovor pokušava pronaći u svom djelu Kritika čistog uma u kojoj tvrdi kako se naše poimanje svijeta sastoji od dva elementa. Prvi je senzibilnost – naša sposobnost izravnog upoznavanja s određenim pojavama u prostoru i vremenu, na primjer ovog teksta kojeg sada čitate. Kant ovo još naziva i intuicijom. Drugi je razumijevanje – naša sposobnost korištenja koncepata. A što je točno koncept? Kant kaže: to je neizravno upoznavanje s određenim pojmovima putem određenih objekata koji predstavljaju taj pojam. Bez koncepata tako ne bi uopće znali da intuitivno pred sobom vidimo, na primjer, mačku, dok bez intuicije ne bi uopće znali da postoje mačke kao takve.

 

macka kant


Svaki od gore navedena dva elementa ima dvije strane. Kada je u pitanju senzibilnost, tu postoji naša intuicija neke točno određene stvari u vremenu i prostoru – na primjer, točno određene mačke koju u određenom trenutku vidimo na cesti – te intuicija samog pojma vremena i prostora. Nadalje, kada je u pitanju koncept, postoji naš koncept nekog konkretnog pojma – određene mačke koja je tu pred nama – i tog pojma u širem smislu – dakle, mačke kao općenitog pojma. Naša intuicija kao i naš koncept pojma 'mačka' su empirijski – naime, kako bi uopće znali da postoje mačke da nismo tijekom života negdje naišli na njih? Međutim, naša intuicija pojmova kao što su prostor i vrijeme te naše razumijevanje koncepta dolazi a priori – za njihovo poimanje nije nam potrebno prethodno iskustvo, kaže Kant i time zadaje udarac empiristima koji tvrde kako se ništa ne može a priori spoznati.


Kako bi svoje tvrdnje dodatno pojasnio, Kant postavlja još jedno zanimljivo pitanje. Da bi Marko naučio nešto o stvarima oko sebe, mora znati da se one nalaze izvan njega. No kako Marko može uočiti to nešto izvan njega ako ne razumije što taj pojam 'izvan njega' zapravo znači? Dakle, prije no što uopće krene empirijski promatrati svijet oko sebe, Marko mora imati neko a priori poznavanje pojma prostora. Što to zapravo znači? To znači da stvari koje vidimo oko sebe, a koje se nalaze u prostoru oko nas, predstavljaju obilježje naše senzibilnosti ali zato sam prostor predstavlja nešto što nadilazi naš um. Slične argumente Kant koristi i kako bi objasnio naše poimanje vremena. Dakle, prostor i vrijeme su pojmovi čijeg postojanja smo intuitivno svjesni, ali same te pojmove naši umovi izravno ne mogu pojmiti.


Svoju tezu Kant pojašnjava tako što nas uči razlikovati dva važna pojma: varijaciju i promjenu. Varijacija se odnosi na obilježja koje neka stvar ima. Na primjer, lišće na stablu može biti zelene ili žute boje. Promjena je ono što stablo radi – mijenja boju svog lišća iz zelene u žutu. Stablo je ovdje supstanca i ono se mijenja, a njegovo lišće, koje predstavlja obilježja te supstance, varira. Kada ne bi razumjeli pojam supstance, uči nas Kant, onda ne bi mogli shvatiti da je stablo sa zelenim listovima to isto stablo nakon što se boja njegovih listova promijeni u žutu. Svaki put kada se boja lišća malo promijeni mislili bi da je u pitanju drugo stablo, a to bi značilo da se uz svako od tih stabala veže odvojeno realno vrijeme, što je, naravno, nemoguće. Taj koncept susptance kojeg razumijemo ne dolazi s iskustvom – on je tu oduvijek, a priori, nadodaje Kant.

 

zuto lisce


Filozofsko učenje prema kojem prihvaćamo da neka stanja ili aktivnosti postoje u našem umu i prije no što iskusimo stvari nazivamo idealizmom, a Kant svoja uvjerenja naziva transcendentalnim idealizmom. On, naime, smatra da postoje dva svijeta. Jedan je tzv. svijet fenomena – onaj kojeg mi zapravo vidimo i čija obilježja možemo iskusiti. Drugi je tzv. noumenalni svijet – svijet koji postoji neovisno od naših iskustava. Vrijeme i prostor obilježja su svijeta fenomena, tumači Kant.


Transcendentalni realizam predstavlja revoluciju u povijesti filozofske misli jer nas na radikalan način uči poimanju razlike između nas samih i vanjskog svijeta. Ono što je meni vanjsko, nije vanjsko samo meni u prostoru i vremenu u kojima boravim već je vanjsko i samom tom prostoru i vremenu. Također, postoje zapravo dva svijeta – jedan kojeg možemo izravno iskusiti i drugi, kojeg Kant naziva 'svijetom za sebe', koji egzistira izvan naših mogućnosti poimanja. Upravo naše tijelo tu igra važnu ulogu. S jedne strane, ono je materijalno i predstavlja dio vanjskog svijeta. No s druge strane to isto tijelo je dio nas i služi nam kao medij pomoću kojeg upoznajemo druge stvari, koristeći oči za nešto vidjeti, uši za nešto čuti, kožu za nešto dodirnuti, itd. Tijelo kao medij pomoću kojeg osjećamo stvari oko sebe time se razlikuje od svih ostalih vanjskih i materijalnih stvari.


Kantovu Kritiku čistog uma mnogi smatraju najvažnijim djelom u povijesti moderne filozofije. Štoviše, kada raspravljaju o tijeku filozofske misli kroz povijest, mnogi će reći kako postoji filozofsko razdoblje prije Kanta te ono poslije njega. Za razliku od racionalista koji su smatrali kako je sam razum dovoljan za razumijevanje svijeta oko nas te empirista koji su smatrali kako je u istu svrhu dovoljno naše iskustvo, Kant ta dva gledišta objedinjuje i kaže kako nam je za razumijevanje svijeta potrebno – oboje. Upravo njegova učenja predstavljaju temelj cjelokupne filozofije, od 18. stoljeća kada je živio pa sve do danas, posebno u područjima metafizike (grane filozofije koja pokušava dokučiti ultimativnu prirodu svijeta i svega što u njemu postoji) i epistemiologije (grane filozofije koja se bavi prirodom znanja i njegovim ograničenjima).


No filozofe tijekom 18. stoljeća nisu mučila samo metafizička i epistemiološka pitanja već i ona politička i etička. To najbolje možemo vidjeti na primjerima Edmunda Burkea i Jeremyja Benthama koje ćemo predstaviti u sljedećem nastavku ovog feljtona, kada ćemo vas također upoznati i prvom ženom koja je ostavila svoj pečat u svijetu filozofije – Mary Wollstonecraft.

 


Počeci starogrčke filozofije 

Daoizam, Buda, Konfucije i Mozi 

Platon i Aristotel 

Epikur, cinici i stoici 

Islamska filozofija srednjeg vijeka 

Postoji li Bog? 

Toma Akvinski 

Niccolo Machiavelli 

De Montaigne, Hobbes i vjera u znanost 

Rene Descartes 

Blaise Pascal, Benedictus Spinoza i sveprisutan Bog 

John Locke i Gottfried Leibniz - odakle dolazi ljudsko znanje? 

George Berkeley, Voltaire, percepcija i sumnja 

Vilica Davida Humea i Jean-Jacquesa Rousseaua 

Politička filozofija 18. stoljeća

Georg Hegel

Arthur Schopenhauer i John Stuart Mill - što je sreća?

Soren Kierkegaard i Karl Marx

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version