Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Filozofija i religija

Demistificiramo filozofiju: Soren Kierkegaard i Karl Marx

covjek u masi

 

Što je zapravo čovjek? Na koji način ga definirati? Danski filozof Soren Kierkegaard proveo je život tražeći odgovor na ovo pitanje pritom pokušavajući čovjeka definirati ne kao dio nekakvog višeg društvenog uređenja ili filozofskog sustava već kao samoodređujućeg pojedinca. Drugim riječima, što je ono što čini moje Ja? Grana filozofije koja pokušava odgovoriti na ovo pitanje naziva se egzistencijalizmom.


Kierkegaard je čvrsto vjerovao kako naše živote određuju naši postupci. Na te iste postupke utječu naši izbori, i upravo oni bitno mogu promijeniti tijek kojim naš život može krenuti. Ti izbori uključuju i one moralne prirode, a rezultat su isključivo naše osobne volje, a ne nekakve vanjske sile. Međutim, upravo ta apsolutna sloboda volje ne donosi nam sreću već u konačnici postaje izvor frustracije. Kako bi bolje objasnio svoju filozofsku misao, Kierkegaard u svom djelu Pojam strepnje objavljenom 1844. navodi sljedeći primjer.

 

Zamislimo čovjeka koji stoji na rubu provalije. Ako pogleda preko ruba, iskusit će dvije vrste straha. Jedna od njih strah je od pada, a druga je strah kojeg stvara urođeni nagon da se baci u provaliju. Ovaj drugi strah proizlazi iz njegova saznanja da ima apsolutnu slobodu izbora odlučiti hoće li skočiti u smrt ili ne. Sličnu situaciju, navodi dalje Kierkegaard, proživljavamo i kada donosimo svoje moralne izbore. U trenutku kada shvatimo da nam naša neprikosnovena slobodna volja omogućuje počiniti dobro djelo, no jednako tako i najmonstruoznije zlodjelo, to u nama izaziva strepnju i time sloboda volje od privilegije postaje teret. Sloboda, naime, podrazumijeva ne samo izbor gdje ćemo naprosto učiniti to što želimo već i snošenje odgovornosti za taj izbor, a to je ono što čovjeka suviše opterećuje, zaključuje Kierkegaard.

 

klase

 

A što kad bi vam netko dao izbor da cjelokupnu povijest čovječanstva sažmete u samo dvije riječi? Bi li mogli takvo što učiniti? Karl Marx je mogao. Dvije riječi koje je odabrao bile su 'sukob klasa.' U svom danas naširoko poznatom i nadasve kontroverznom djelu Komunistički manifest objavljenom 1848. napisao je kako sve povijesne promjene u društvu nastaju kao posljedica sukoba dominantne, više, klase te one podređene, niže, a kao korijen tog problema definirao je ekonomiju. Za razliku od prethodnih analitičara povijesnih trendova koji su zaslugu za ključne preokrete u povijesti pripisivali pojedincima, herojima i vizionarima, ovaj njemački filozof dužnu pažnju odlučio je posvetiti konfliktima pojedinih, širih društvenih skupina.


Komunistički manifest Marx je napisao zajedno sa svojim kolegom, također njemačkim filozofom, Friedrichom Engelsom, i u njemu su iznijeli tezu kako se društvo može jednostavno definirati kroz sukob više klase koju su nazvali buržoazijom i one niže koju su nazvali proletarijatom. Termin 'buržoazija' dolazi iz francuske riječi 'burgeis' koja označava trgovca koji posjeduje vlastitu imovinu, a koji se zahvaljujući materijalnom položaju izdignuo iznad ostatka populacije. Kolonizacija Amerike, otvaranje tržišta na području Indije i Kine te snažan tehnološki napredak doveli su do toga da obrtnici više nisu mogli proizvodi dovoljno dobara kako bi udovoljili rastućim potrebama tržišta pa je tako novi manufakturni sustav zamijenio onaj stari. Ukratko rečeno, ponuda je rasla, a njome je rasla i potražnja.


Gore već spomenuta buržoazija kontrolirala je trgovinu i, kako naglašava Marx, vođena osobnim interesom i pohlepom, poremetila definiciju istinske vrijednosti čovjeka koja se sada više nije očitovala u tome kakav on jest već u tome koliko ima. Ljude je sada definirala njihova imovina, a religiju i moral zamijenila je, kako to također kaže Marx u svom Manifestu, 'brutalna eksploatacija.' Rješenje takvog problema po Marxu? Pretvoriti sve instrumente proizvodnje, poput zemlje, sirovina, alata i tvornica, u zajedničko vlasništvo. Na taj način svaki član društva radit će u skladu sa svojim sposobnostima i uzimat će u skladu sa svojim potrebama. Ovdje već možemo opaziti prvi nedostatak Marxovog tumačenja. Naime, kako točno definirati kolike su nečije stvarne potrebe? Prema tzv. hijerarhiji potreba američkog psihologa Abrahama Haralda Maslowa, među temeljnim ljudskim potrebama nalaze se zrak, voda, hrana, san i seks. Recimo da nam je sve to potrebno kako bi mogli preživjeti i opstati kao vrsta. No već i ovdje može se postaviti pitanje: koliko je, na primjer, hrane nekome doista potrebno? 1200 kalorija dnevno za ženu i 1500 za muškarca? Onoliko koliko je dovoljno da ne osjećamo glad? Da ne gubimo na težini? Da ne dobivamo na težini? Da osjetimo da nam je srce zadovoljno, a želudac pun? Kako odrediti bi li onaj posljednji kolač na tanjuru trebao pojesti onaj tko je još malo gladan ili onaj koji nije jeo kolače mjesecima i jako ih se uželio? Jednako tako, na koji način odrediti tko od nas, zahvaljujući svojim potrebama, zaslužuje kuću čija terasa gleda na more, a tko zaslužuje onu koja gleda u brdo? Na koji način to odrediti ako se susjedi sami ne mogu dogovoriti? Hoće li odluku za njih donijeti partijski sekretar? Ukratko rečeno, definirati nečije osobne potrebe zapravo je nemoguća misija jer je takvo što uvijek obojeno osobnim željama te onim od čega je Marx, barem deklarativno, najviše zazirao – pohlepom.

 

luksuz


Ipak, valja reći da Marxove ideje nisu nastale ni od kuda. Inspiraciju za njih pronašao je u svom njemačkom kolegiji Georgu Hegelu i njegovoj ideji dijalektičkog procesa, nama laicima poznatijeg jednostavno kao povijest. Podsjetimo, Hegel je tvrdio da svaka ideja, koju još možemo nazvati i tezom, u sebi sadrži svoju antitezu što možemo riješiti samo uvođenjem nove, razvijenije ideje koju ćemo onda nazvati sintezom. Nadalje, Hegel je također tvrdio kako povijesni napredak zapravo predstavlja napredak duha koji u konačnici teži ultimativnom savršenstvu koje on naziva Apsolutnim duhom. On i Marx upravo ovdje se razilaze – naime, Marx smatra da povijesni napredak nije posljedica duhovnog razvoja već stvarne, materijalne promjene. Točnije rečeno, on tvrdi da savršena država – a to je, po njemu, ona u kojoj nema konflikta – nije ona koju karakterizira duhovno blagostanje već ona u kojoj svi međusobno surađuju uz ultimativno dobro društva kao svoj konačni, zajednički cilj.


Kako bi bolje razumjeli njegove ideje moramo se vratiti samim počecima ljudske vrste. Tada je svaki čovjek – odnosno kasnije svaka obitelj – proizvodio ono što je smatrao potrebnim, kao što je hrana, odjeća i krov nad glavom. Drugim riječima, ljudi su bili samodostatni. No postupnim razvojem tehnologije te društvenih grupacija i institucija, ljudi su počeli sve više ovisiti jedni o drugima i tako je došlo do međusobnog pogađanja i cjenkanja o kojem je, recimo, pisao britanski ekonomist Adam Smith. Takav sustav dovodi ne samo do međusobne ovisnosti već i do specijalizacije u vještinama i poslovima, što Marx prihvaća te dodaje kako upravo takva specijalizacija zapravo počinje definirati čovjeka te kako o njegovom zanimanju u konačnici ovisi gdje će živjeti, što će jesti, kako će se oblačiti te, najvažnije, s kojim pripadnicima društva se njegovi interesi podudaraju, a s kojima su u sukobu.


Prema Marxu ljudsko društvo prošlo je četiri temeljne faze razvoja. Prvu je činilo plemensko društvo u kojem su ljudi dijelili zajedničku imovinu da bi potom uslijedio antički sustav u kojem su istovremeno egzistirali ropstvo i privatno vlasništvo. Treća faza bilo je feudalno društvo čiji temelj je bilo vlasništvo nad imanjima, a nakon njega došlo je ono moderno koje se temelji na kapitalističkoj potrošnji. Svaku od ovih faza karakterizira za nju tipičan ekonomski sustav, a promjene među njima obilježene su burnim političkim događajima poput ratova i revolucija, kaže Marx. Upravo zato u svom Manifestu piše kako je razumijevanje određenog tipa vlasništva koji je prisutan u društvu ključno kako bi razumjeli socijalne odnose koji u njemu vladaju. Nadalje, Marx također vjeruje kako nam analiza ekonomskih temelja na kojima neko društvo počiva pomaže kako bi vidjeli na koji način djeluju tzv. superstrukture tog istog društva kao što su njegova politika, zakon, umjetnost, religija i filozofija. On tvrdi kako su sve te superstrukture u službi vladajuće elite i promoviraju njene interese. Međutim, čak ni vladajuća elita ne može utjecati na događaje, ona im se samo može prilagoditi. Ukratko rečeno, nisu ljudi ti koji oblikuju događaje neke ere već obratno – određena povijesna era je ta koja utječe na ljude.


U svojim promišljanjima Marx se također osvrnuo na religiju. Ne razumijevajući njen trascendentalni aspekt, on joj zamjera jer se ne temelji na razumu te donosi zaključak kako ona zatupljuje ljude i na taj način doprinosi općoj bijedi. Ljudi, kaže dalje Marx, izmišljaju bogove na svoju sliku i priliku kako bi u njima pronašli oslonac i kako bi oni oživjeli san koji izgleda bolje od ružne realnosti. Zbog toga se otuđuju jedni od drugih i počinju sebe uspoređivati s višim, autoritativnim bićem koje nikada ne mogu dosegnuti, osjećajući se zbog toga maleni i nesretni, u konačnici zaboravljajući da su oni sami tog istog Boga zapravo stvorili. Marxovo razmišljanje je interesantno no ono u sebi nosi opasnu minu. Naime, ako društvo u cjelini odbaci religiju i postojanje Boga – što je Marx gorljivo zagovarao – i dalje ostaje prisutna intrinzična čovjekova potreba da  vjeruje u nešto više, nešto iznad sebe što mu daje oslonac i nadu. O tome je govorio, još na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće Augustin iz Hippa, a istom mišlju bavit će se, punih 15 stoljeća kasnije, Friedrich Nietzche o kojem će biti više riječi u jednom od narednih nastavaka. Stvari su zapravo vrlo jednostavne – ako ljudima oduzmemo Boga na nebu oni će pronaći onoga na Zemlji, a tada je vrlo kratak put do diktature i tiranije što je najbolje dokazano upravo u komunističkim društvima poput bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza ili danas još uvijek Sjeverne Koreje gdje su diktatori poput Tita, Staljina i nekada Kim Jong-ila, a danas Kim Jong-una zaluđivali mase i krvavo uništavali svakoga tko im je stao na put.

 

staljin


Upravo ovdje leži jedna od temeljnih kritika Marxove ideje utopijskog komunističkog svijeta koju je izložio u Manifestu. Ponovno uzimajući ekonomiju kao polazište, Marx je tvrdio kako će napredak tehnologije dovesti do toga da neka zanimanja jednostavno više neće biti potrebna što će dalje rezultirati sve većom nezaposlenošću. Dobar primjer koji dokazuje tu tvrdnju su, recimo, današnje automatske blagajne u samoposluživanjima gdje kupac sam, bez pomoći blagajnice, može skenirati kupljene artikle i potom ih platiti. Međutim, Marx dalje navodi kako će upravo takva situacija dovesti do snažne podjele društva na dvije klase – jednu koju čine malobrojni i bogati te drugu koju čini osiromašena većina, a među njima će, zbog rastuće društvene nepravde i sve dubljeg jaza, doći do neminovnog sukoba. Tu većinu naziva proletarijatom i u njemu vidi revolucionarnu snagu. Vođen Hegelovim već spomenutim dijalektičkim principima Marx zaključuje kako će takav konflikt između dvije klase imati za posljedicu nasilnu revoluciju koja će u konačnici stvoriti novo, besklasno društvo. Bit će to ono utopijsko društvo koje predstavlja kraj dijalektičkog procesa, ultimativno savršenstvo, društvo u kojem neće biti potrebna vlast već samo administracija koju vode tzv. vođe revolucije – članovi komunističke partije. Takvo društveno uređenje Marx naziva diktaturom proletarijata. Punih 165 godina nakon objave Komunističkog manifesta, s mogućnošću pogleda unatrag i saznanjem o čitavom nizu zemalja u kojima je san o komunizmu neslavno propao, u mogućnosti smo objektivno proanalizirati Marxovu filozofsku misao i naići na njene dobre strane, no jednako tako i na njene manjkavosti. Koliko je realno uopće težiti utopiji? I može li jedno društvo doista postati besklasno? Naime, čak i kada bi svi imali jednaku količinu novca i materijalne imovine neki bi se s vremenom opet istaknuli naprosto zato jer su pametniji, prilagođeniji ili jednostavno – jači. Marx, prezentirajući svoju ideju savršenog društva, tu spoznaju zanemaruje.


Opasnost Marxovih ideja također leži u pozivu na nasilje proletarijata nad pripadnicima buržoazije, s ciljem ispravljanja društvene nepravde koji će biti postignut onda kada se potonjima oduzme percipirani višak imovine. Marxovi sljedbenici ovdje često griješe uspoređujući njegovu viziju nasilnog oduzimanja imovine zlim bogatašima s principima Isusa Krista ne shvaćajući ključnu razliku između ova dva vrijednosna stava. Naime, Kristovo učenje kaže kako svatko, pa tako i bogataši, mora dobrovoljno dati onima koji imaju manje dok se Marxovo svelo na nasilno oduzimanje onima koji imaju više. Kritičari Marxove filozofske misli također su se osvrnuli na njegovo suviše simplificirano tumačenje dijalektike u skladu s kojim je revolucija proletarijata postala neizbježnom. Naime, ljudska bića su kreativna i mogu donijeti čitav niz izbora koji kasnije mogu rezultirati bitno različitim posljedicama. Ono što ovdje također valja istaknuti jest to da Marxova vizija dijalektike ne dozvoljava mogućnost društvenog napretka kroz postupne reforme, što mu kritičari također zamjeraju. Vrijedi spomenuti i to da korijene Marxovog animoziteta prema buržoaziji treba potražiti u njegovom pokušaju bijega od vlastitog židovstva. Naime, rođenjem Židov no iz obitelji koja se svog židovstva odrekla u korist kršćanstva, živeći u društvu u kojem su vladali osnaženi antižidovski sentimenti, Karl Marx je upravo buržoaziji pripisao sve one negativne osobine koje su tada pripisivane upravo Židovima. Upravo su, dakle, Židovi bili ti koji su percipirani kao bogati i pohlepni ugnjetavači malih, poštenih i radišnih ljudi. Poturica gora od Turčina pokušavala je pobjeći sama od sebe i vlastitih demona. 


Nadalje, Marx je proletarijatu dao isključivo dobre osobine te je izlažući svoju filozofsku misao sugerirao da bi komunizam kao društveno uređenje trebao stvoriti nekakvog novog, boljeg, uzvišenog čovjeka, zanemarujući pritom ljudsku prirodu koja je u svojoj suštini ostala nepromjenjivom od samih svojih početaka, unatoč tehnološkim promjenama. Također, nikada nije uspio objasniti zašto bi se njegova diktatura proletarijata ičim trebala suštinski razlikovati od bilo koje dotadašnje brutalne forme diktature koja je gušila one koji joj se protive u krvi. I konačno, valja još reći da se Marx nikada nije dotaknuo jednog vrlo važnog aspekta. Naime, nikada mu nije palo na um da bi, nakon što dođe do njegove masovne revolucije proletarijata, mogla iskrsnuti nova prijetnja slobodi i blagostanju. Vjerovao je kako je jedini uzrok kriminala siromaštvo, što danas negiraju brojni sociolozi i psiholozi.

 

pohlepa


Marxova vizija svijeta dan danas izaziva brojne rasprave i rezultirala je oštrim ideološkim podjelama. No osim njega svoje vizije ponudili su i Henry David Thoreau, Charles Sanders Peirce i William James. Možemo li svojim ponašanjem doista promijeniti svijet? Odgovor na ovo pitanje dobit ćete u sljedećem nastavku ovog feljtona.

 

Svi nastavci feljtona

 



 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version