Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Znanost

Napokon pronađen čvrst dokaz o Atlantidi?

atlantida

 

Je li moguće da je pronađen do sada najčvršći dokaz o postojanju mitskog potopljenog otoka, Atlantide? Međunarodna skupina znanstvenika koju predvodi američki arheolog Richard Freund, profesor sa sveučilišta Hartford u američkoj saveznoj državi Connecticut, kaže da vjerojatno jest. 

 

Profesor Freund i njegovi suradnici smatraju kako su na tragu pronalaska Atlantide u blizini Cadiza, u jugozapadnoj Španjolskoj. Takav zaključak rezultat je sustavnog i vrlo intenzivnog dvogodišnjeg istraživanja tijekom kojeg su se, između ostalog, koristili podzemni radari i metoda digitalnog mapiranja. Mišljenja su da je Atlantidu pogodio golemi plimni val, tsunami, koji je jednostavno čitav otok izbrisao s lica zemlje. Tvrdnju da je tsunami potopio otok čiji je promjer navodno iznosio oko stotinu kilometara moglo bi se lako doživjeti sa sumnjom, međutim profesor Freund tvrdi kako su on i njegovi suradnici također pronašli više memorijalnih gradova koje su, kako oni tumače, stanovnici Atlantide koji su uspjeli preživjeti udar te potom izbjegli s potopljenog otoka, izgradili u spomen na svoj nekadašnji dom. Također, kako profesor Freund kaže, u povijesnim arhivima zabilježeno je više iznimno razornih tsunamija upravo na području atlanske obale Španolske i Portugala pa stoga nije nemoguće da je jedan takav pogodio i Atlantidu. 

U ovom trenutku nitko još nije spreman glasno izgovoriti rečenicu: "Da, to je Atlantida", no čini se da su istraživači sada došli bliže no ikada otkrivanju misterije o tom gradu o čijem se navodnom postojanju špekulira već više od tisućljeća. Prvi put spomenuo ju je čuveni filozof antičke Grčke, Platon, u četvrtom stoljeću prije Krista. Bilo je to u djelu Kritija, u sklopu njegovih Dijaloga, 360. godine prije Krista. Glavni likovi su Timej, Kritija, Sokrat i Hermokrat. Do dana današnjeg nije sigurno na koga je točno Platon mislio stvarajući lik Timeja. Jedno od tumačenja koje se danas smatra mogućim jest da on  da je njegov lik inspiriralo nekoliko stvarnih povijesnih ličnosti, ali da sam nije postojao, prema drugom se radi o filozofu i astronomu podrijetlom iz područja današnje južne Italije koji je živio u isto doba kad i Platon dok ga neki smatraju čistim objektom Platonove mašte, bez ikakvog uporišta u stvarnosti. Što se tiče Kritije, ni ovdje nije sigurno na koga točno Platon misli, no, mada postoje određeni anakronizmi u Dijalozima, zbog čega ne možemo s apsolutnom sigurnošću tvrditi na koga čuveni starogrčki filozof misli, najvjerojatnije se radi o konzervativnom političaru antičke Grčke, tiraninu koji je vjerovao kako je vlast izmislila postojanje Boga s namjerom da u ljudima izazove strah, a koji je također bio snažan protivnik atenske demokracije. Lik Sokrata doista odgovara čuvenom starogrčkom filozofu, Platonovom učitelju, dok lik Hermokrata vjerojatno odgovara istoimenom vojskovođi iz grada Sirakuze na području današnjeg talijanskog otoka Sicilije, čovjeku koji je pokušao osujetiti imperijalističke ambicije Atenjana. 

No, bez obzira tko bili njegovi likovi i koliko čvrsto bilo njihovo uporište u stvarnosti, sa sigurnošću znamo da je Platon napisao sljedeće: 

"Dozvolite mi prvo primijetiti da je prošlo devet tisuća godna od kako je izbio rat koji se vodio između onih koji su živjeli izvan Herkulovih stupova i onih koji su živjeli unutar njih. Taj rat ću vam opisati. Što se tiče gradova jedne strane, priča se da je Atena bila vođa i vodila rat. Borce s druge strane vodio je kralj Atlantide koja je, kako se pričalo, bila otok veći od Libije i Azije, a kada ju je kasnije potopio potres, postala je neprolaznom barijerom blata putnicima koji su pokušavali doći u druge djelove mora. Povijesni pregled otkrit će čitav niz nacija barbara i obitelji Grka koji su onda postojali, a pojavljuju se jedni za drugima na sceni. Međutim, prvo moram opisati Atenjane koji su se pojavili tog dana te njihove neprijatelje koji su se protiv njih borili, a potom moćnike i vlast oba kraljevstva. Dajmo prednost Ateni."

Na žalost, u ovom trenutku još uvijek ne možemo sa sigurnošću tvrdiiti temelji li se Platonovo spominjanje Atlantide na istinitim događajima ili je priču o njoj iskoristio kako bi bolje propagirao vlastite političke ideje. Neki misle kako mu je kao inspiracija poslužila jedna od najsnažnijih vulkanskih erupcija u povijesti koja je u potpunosti uništila otok Teru (poznat i pod nazivom Santorini), nekih 1600 godina prije Krista. Ovakvo tumačenje ne može se u potpunosti odbaciti, tim više što geološki nalazi ukazuju na činjenicu da su u posljednjih stotinjak tisuća godina snažne vulkanske erupcije više puta pogodile ovaj otok u Egejskom moru. 

U svakom slučaju, antički mudraci znatnu su pažnju posvetili pitanju mogućnosti postojanja Atlantide, a rezultati do kojih su došli vrlo su kontradiktorni što još više pridonosi mističnosti ovog navodno potopljenog otoka i njegovo postojanje dovodi u pitanje. Tako je, na primjer, grčki filozof, povjesničar, astronom i pjesnik Proklo tvrdio kako je pronašao zapise o povijesti Antlantide u obliku hijeroglifa urezanih u stijenu. Međutim, Platon je tvrdio da su dokazi o postojanju Atlantide bili napisani na izvoru koji se može uzeti u ruke, pa stoga postoji nedosljednost između njegovog zapisa i onog kojeg navodi Proklo. Također grčki filozof i pustolov Euhemer, koji je smatrao da bogovi zapravo samo predstavljaju sinonime za ljudska dobra djela, opisao fiktivni savršeni otok u Indijskom oceanu, svojevrsnu utopiju, za koju se smatra da ju je inspirirala upravo Atlantida. Kao utopijsko društvo Atlantidu također vidi, mnogo godina kasnije, u svom djelu Nova Atlantida, napisanom 1627. godine čuveni engleski filozof i državnik, Francis Bacon. Bacon opisuje Atlantidu na sličan način na koji je to učinio Platon, međutim ne može se sa sigurnošću isčitati je li je smjestio na područje Sjeverne ili Južne Amerike. 

Atlantida je više puta također poslužila i u političko-propagandne svrhe. Tako je, na primjer, švedski znanstvenik Olaus Rudbeck, svojim djelom Atland, objavljenom 1679. godine htio dokazati da je Atlantida zapravo postojala na području Švedske te da je predstavljala kolijevku današnje civilizacije. Također je tvrdio da je njeno stanovništvo govorilo jezikom iz kojeg su se kasnije razvili hebrejski i latinski. Nadalje, navodnog postojanja Atlantide također se dotaknuo i jedan od najvećih znanstvenika u povijesti, Isaac Newton, koji u svom djelu Kronologija antičkih kraljestva analizira, između ostalog, i mogućnost postojanja Atlantide. Međutim, najveći interes šireg puka za Atlantidu pobuđuje član američkog Kongresa, pisac i znanstvenik-amater, Ignatius L. Donnelly koji 1882. objavljuje djelo Atlantida: predmitski svijet  kojim pokušava dokazati da je Atlantida bila mjesto sofisticirane kulture čije stanovništvo je izumilo barut, kompas i pismo, te koja predstavlja preteču antičke ciivilizacije, a time inaše moderne, zapadne. 

Mitu o Atlantidi nisu mogli odoljeti ni nacisti u Drugom svjetskom ratu. Tako je zapovjednik SS-a i Gestapa, Heinrich Himmler, 1939. godine poveo ekspediciju na Tibet u namjeri dokazivanja postojanja stare Atlantide, mjesta odakle je, prema navodnom nacističkom tumačenju potjecala superiorna euro-arijevska rasa. Ovaku tezu podržao je i Alfred Rosenberg, još jedan blizak Hitlerov suradnik, koji je u svom djelu Mitovi 20. stoljeća iz 1930. godine spominjao Atlantiđane kao navodno superiornu nordijsku rasu.

U svakom slučaju, Atlantida je stoljećima bila nepresušan izvor inspiracije, kako za ozbiljnija znanstvena istraživanja, tako i za fikciju, pa i lažnu političku propagandu. Budila je maštu milijunima ljudi, pa čak i filmašima koji su stvorili čitav niz uradaka u kojima se ona poslužila kao okosnica priče, među kojima je možda najpoznatiji animirani film Atlantida - Izgubljeno carstvo u produkciji čuvene kuće Disney koji je interes za ovaj mističan otok u čije postojanje dan danas nismo sigurno pobudio i kod najmlađih naraštaja.

Bez obzira na to kakve će rezultate u konačnici pokazati iskopi profesora Freunda i njegovog tima znanstvenika, s kojima se namjerava odmah krenuti, sigurni smo da će priča o Atlantidi još dugo buditi inspiraciju mnogih i da će, čak i ako se nikada sa sigurnošću ne dokaže da je doista jednom bila dio našeg planeta, ona i njeni stanovnici zauvijek živjeti - u našim mislima. 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version