Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Znanost

'Hrvatski znanstvenici su autisti i ne žele čuti koliko su loši'

znanost

 

Kaže to prof. dr. sc. Igor Štagljar, redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Torontu u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju kojeg u cijelosti možete pročitati ovdje. Doktor Štagljar voditelj je laboratorija za molekularnu genetiku na gore spomenutom fakultetu i najmlađi je dobitnik kanadske nagrade za inovativnost u vrijednosti od 650.000 američkih dolara. Nakon završenog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, doktorirao je u Švicarskoj da bi potom odradio jednu specijalizaciju tamo, a potom drugu u Sjedinjenim Američkih Državama. 

 

Tijekom razgovora istaknuo je nekoliko iznimno zanimljivih, ali bolno točnih činjenica o hrvatskoj znanosti. 

 

Za početak, ukazuje na problem pretjerane zatvorenosti i nekomunikativnosti hrvatskih znanstvenika. Na žalost, ovo se u više navrata pokazalo istinitim. Mada određen napredak postoji, a predvode ga uglavnom mlađi ljudi skloniji progresivnijem načinu razmišljanja, u hrvatskoj znanosti još uvijek dominira stav prema kojem se kolege unutar svog područja smatra konkurencijom, a ne dijelom zajedničkog tima koji bi svojim radom trebao doprinijeti potvrdi neke znanstvene teze ili znanstvenom otkriću, a u cilju konačne dobrobiti znanstvene  i šire zajednice. Sukob ega često nadvladava želju za suradnjom i na taj način se, što doktor Štagljar također ističe, smanjuje mogućnost dobivanja učinkovitog rezultata. 

 

U svijetu je sve učestalija pojava tzv. istraživačkih clustera gdje se okupljaju eminentni istraživači iz onih područja koja su predmet istraživanja clustera. U Hrvatskoj se takva praksa još uvijek sramežljivo obavlja i u pravilu se svodi na napore entuzijastički nastrojenih pojedinaca čije poteze ostali gledaju s čuđenjem te nerijetko s 'figom' u džepu. Među znanstvenim institutima u našoj zemlji postoji značajan nesrazmjer ne samo u veličini po broju osoblja i financijama, već i po razini realnog utjecaja na znanstvenu zajednicu i društvo u cjelini pa se tako institut Ruđer Bošković ističe iznad ostalih poput diva u zemlji Liliputanaca.

 

Na sveučilištima koja bi također trebala u prvi plan gurati znanstveno-istraživački rad pažnja je primarno usmjerena na predavalačku aktivnost, a rad na znanstvenim projektima nerijetko se svodi samo na usputnu aktivnost kojoj se profesori i znanstveni novaci ne mogu posvetiti u onoj mjeri u kojoj bi htjeli jer su istovremeno opterećeni predavanjima i brojnim administrativnim aktivnostima na znanstvenim projektima zbog često nedostatne administrativne podrške. Međutim, ono što možemo uočiti kao posebno zabrinjavajuće jest činjenica da je na većem dijelu hrvatskih fakulteta znanstvena produktivnost u vidu znanstvenih radova u stručnim časopisima iznimno niska. Razlog tome? Ne samo niska razina ulaganja u znanost - zbog potpuno pogrešne nacionalne politike koja iz populističkih razloga podupire 'besplatno obrazovanje' i na taj način gura sveučilišta na milost i nemilost ograničenih sredstava iz poreza - već i mentalitet istraživača koji okolišaju predati svoj rad na recenziju kako ne bi bili odbijeni. Svjetski priznati znanstvenici i istraživači dobivaju odbijenice redovito i to vide kao normalan dio svog posla. Štoviše, prihvaćaju ih kao nešto pozitivno smatrajući kako upravo iz objašnjenja odbijenice mogu nešto naučiti i na taj način poboljšati svoj rad. Naši istraživači to vide isključivo kao udarac na ego. Doktor Štagljar također ističe kako je broj znanstvenika u Hrvatskoj uz čije se ime može vezati ozbiljna razina znanstvene produktivnosti vrlo nizak. 

 

einstein

 

Kritički se osvrnuo i na metodu dobivanja znanstvenih projekata u Hrvatskoj. Smatra da se sredstva često dodijeljuju nedovoljno selektivno i na takav način pogrešno raspršuju umjesto da su doista usmjerena na one najbolje koji mogu ponuditi ozbiljne rezultate svog rada. Međutim, ono što posebno valja naglasiti jest ovdje već spominjana vječna hrvatska kultura izgovora i izmotavanja. Doktor Štagljar kaže kako Hrvatska, punu 21 godinu nakon osamostaljenja, i dalje traži izgovore za nedostatak primjenjivanja onih postupaka koji bi omogućili napredak njene znanosti, u čemu se slažemo s njim. Često se mogu čuti fraze poput: 'Nismo još bili spremni', 'Možda bi bilo bolje još malo pričekati', te omiljena hrvatska: 'Znate, mi smo Vam specifični.' Kao da postoje oni koji nisu...  

 

Uz takav stav, trebamo li se čuditi tome što naša znanonost sve više pada na marginu i zaostaje za svjetskom, što naši znanstveni instituti, osim donekle Ruđera Boškovića, nisu u stanju postići značajniju međunarodnu etabliranost, što naša sveučilišta kaskaju daleko iza čak i europskog prosjeka, a naši stručnjaci poput doktora Štagljara bježe iz zemlje glavom bez obzira te na pitanje bi li se vratili odgovaraju niječno tvrdeći kako osim novca ovdje ne mogu dobiti ni prave ljude za suradnju? 

 

Hrvatska znanost uspavana je ljepotica oko koje već godinama raste visok zid od trnja. Međutim, ono što je može spasiti od vječnog sna neće biti princ koji će je probuditi poljupcem. Znanstvena zajednica u Hrvatskoj sama se mora trgnuti iz letargičnog stanja, odbaciti ego sa strane i prihvatiti ruku koju joj zapad pruža otvarajući oči i um prema novim iskustvima i metodologijama, sa žarom učeći od onih koji su bolji.  Drugim riječima, vrijeme je da se Hrvati pogledaju u ogledalo i sebi priznaju da nisu baš toliko pametni. 

 

{jathumbnail off}

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version