Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

MOL_mobilni_obalni_lanser

 

Imati more i brodove je već tisućama godina velika prednost za svaku državu. Trgovinu, ribarstvo, nove teritorije - sve to je more omogućavalo. Naravno, kako je dolazilo do ratova,pojavili su se i pomorski sukobi, te su nešto što postoji tisućama godina. Tehnologija  je s vremenom napredovala, pa se tako razvijala i oružja. U početku su bila razmjerno primitivna, no krajem Ssrednjeg vijeka došli su topovi. Sve do 1967. topovi su bili primarno oružje svih ratnih lađa i bili prilično usavršeni. A onda se dogodila prekretnica.

 

21. listopada 1967. godine, Egipat, poražen i ponižen u Šestodnevnom ratu, udario je po Izraelu. Preciznije, po tada suvremeno opremljenoj fregati INS Eilat. Brod je pogođen s tri rakete sovjetske proizvodnje P-15 Termit te potonuo, uz gubitak četvrtine posade. Vojni analitičari širom svijeta ostali suu šoku, a Izrael se brže-bolje bacio na razvoj (uspješnih) protumjera. 

 

INS_eilatTako je započela era vlasti protubrodskih projektila. Doduše, još su Nijemci u Drugom svjetskom ratu imali protubrodski projektil (Fritz-X), s kojim su potapali čak i bojne brodove, no tehnologija se nije smatrala apsolutnim rješenjem, pa su tako manje zemlje imale torpedne čamce (koje će poslije spomenutog događaja zamijeniti raketni). Brodovi su se još uvijek gradili s jakim topništvom (koje je danas svedeno obično na jedan top velikog kalibra), a glavnom prijetnjom brodovima smatrali su se klasični bombarderi, pa je u tu svrhu protuzračno oružje bio velik broj automatskih PZO topova.

 

Šest godina kasnije izbio je Yom-Kippurski rat u kojem su arapski brodovi ispalili najmanje pedeset tih projektila na izraelske brodove, međutim niti jedan nije pogodio cilj jer su ih Izraelci spriječili primjenom omotača. Međutim, sami su imali projektile Gabriel, kojima su praktički ukinuli sirijsku i egipatsku ratnu mornaricu. Gabriel je i danas suvremen projektil. Radi se o razmjerno malenom oružju, mase od 400-500 kg, s bojnom glavom od 100 kg. Kod bojne glave projektila važno je napomenuti da obično više od pola mase čini metalni štit. Rakete djeluju tako da se zabiju u unutrašnjost broda i onda eksplodiraju. Da nemaju metalni štit, vjerojatno bi došlo do eksplozije priliom udarca, pa bi šteta bila manja jer bi došlo do eksplozije na oplati broda. Gabriel vjerojatno ima oko 40 kg eksploziva. Nije mnogo za velike brodove, ali za male sirijske i egipatske raketne čamce to je bilo i više nego dovoljno.

 

Na zapadu se uglavnom drže manjih projektila, brzine ispod one zvuka, koji imaju odličnu elektroniku i nisko lete. Nisko letenje nad vodom (sea skimming) smanjuje mogućnost detekcije i protumjera. Jedan od najslavnijih takvih projektila je francuska obitelj Exocet ('leteća riba'). Ovaj projektil je toliko poznat da je u engleski jezik kao žargon ušla riječ exocet kao sinonim za riječ 'katastrofa'. Jer upravo Exocet (u zračno lansiranoj inačici AM-39) ispaljen s argentinskog zrakoplova potopio je britanski razarač HMS Sheffield u Falklandskom ratu. Kada je ispaljen, nije detektiran, jer je satelitski komunikacijski sustav stvarao interferenciju sa sustavom za detekciju prijetnji, što je bila velika greška dizajnera elektronike. Ovaj projektil je mase oko 700 kg, a bojna glava mu je teška 165 kg, s otprilike 70 kg eksploziva. Zanimljivo, uopće nije eksplodirala pri pogotku! Sama kinetička energija projektila bila je dovoljna. Kada se zabio u brod, pogodio je baš električni generator, čime je brod ostao bez izvora energije. Zlu ne trebalo, neiskorišteno pogonsko gorivo zapalilo je izolaciju električnih kablova pa se požar počeo širiti po brodu, bez električne energije za njegovo gašenje. Svemu nije pomogla činjenica da je HMS Sheffield imao dosta aluminijskih dijelova koji su se počeli taliti pa je odlučeno napustiti brod. Exocet se danas razvio, pa osim starog MM-38 koji se lansira s brodova ili obale, postoji i MM-40 s dometom od 180 km (preko dva puta većim), pa i podmornički lansiran SM-39 kojeg podmornica izbaci na površinu u kapsuli, a onda se projektil sam ispali. U iračko-iranskom ratu ih je ispaljeno najmanje dvjesto, a potopili su stotinjak brodova, uglavnom tankera. SAD i Irak bili su saveznici, no to nije spriječilo prijateljsku paljbu. Dva zračno lansirana slučajno su pogodila fregatu USS Stark, i eksplodirala. Na američku sreću, brod nije pogođen u vitalne dijelove, a i bolje je građen od britanskog razarača, pa je preživio, ali uz velike ljudske gubitke. Exocet je najviše korišten protubrodski projektil u povijesti, a koristi ga čitav niz država.

 

Sličan mu je švedski RBS-15. On se i nas tiče, jer je Hrvatska Ratna Mornarica ponosna što ih ima. Naime, zaplijenjeni u Žrnovici, a bivša SFRJ kupila ih je oko 1990. Štoviše, sami smo razvili obalni lanser, te dekodirali sustav upravljanja paljbom. Na žalost, u međuvremenu je stvar propala zbog nedostatka novca. Ne zna se jesu li svi brodski i kopneni lanseri funkcionalni, vjerojatnije - nisu. 

 

Svima su poznate slike gdje u vježbi Posejdon '94. naši brodovi (Šibenik i Petar Krešimir IV) lansiraju te projektile i potapaju dva zaplijenjena broda JRM. Ovaj projektil je odlične elektronike, prilično brz (tek nešto sporiji od zvuka), teško ga je ometati i dometa je većeg od 70 km. Štoviše, najnovija inačica ima domet 250 km!. Bojna glava ima 200 kg, od čega je svega 70 kg eksploziv. Švedski inžinjeri računali su da je bolje da projektil uništi cilj udarcem i neizgorenim gorivom, a da bojna glava ekplozijom stvori velike fragmente koji će probušiti palube i pregrade. Ovakav dizajn bojne glave zasada nije dokazan u ratu - no vjerujmo onoj 'inteligentnim rješenjima iz Švedske'. Uostalom, ne koristi ga bez razloga još nekoliko država, između ostaloga i Njemačka.

 

Iz SAD-a dolazi Harpoon. Sličnog profila kao navedeni projektili, postoji u zrakoplovnoj, površinskoj i podmorničkoj inačici, dometa najmanje 130 km. Mana mu je što je spor (tek 2/3 brzine zvuka). Prednost mu je bojna glava od 221 kg s oko 100 kg eksploziva. Nju su dobro upoznali Libijci 1986. te Iranci 1988. Njihove 'harpunirane' lađe počivaju u miru, na morskom dnu. Koristi ga velik broj država, a njegova tehnologija završila je u SSSR-u i 'pomogla' po nekim tehničkim pitanjima. Od težih projektila koriste mornaričku inačicu slavnog Tomahawka. S dometom od više stotina km i bojnom glavom od 454 kg, služi za napad na velike brodove, no danas ga malo američkih brodova nosi.

 

Italija ima Teseo, projektil koji se često označava i kao OTOMAT. Razvijen je uz francusku pomoć, postoji u čitavom nizu inačica. Domet mu je oko 100 milja (185 km), a bojna glava 210 kg, s oko 90-100 kg eksploziva. Talijani ga dosta usavršavaju, te im je glavno protubrodsko oružje.

 

Britanski ponos je Sea Eagle. Ovo je primjer fenomenalnog dizajna. Mase je svega 600 kg, no čak 40% od toga čini bojna glava! I unatoč tome ima domet 110 km. Zbog male mase, predviđa se česta uporaba s helikoptera.

 

Najnovije zapadno čudo je norveški NSM (norveška vojna industrija je inače jedna od najboljih u NATO paktu). Mali projektil, svega 400-tinjak kg. No bojna glava svejedno ima 125 kg, sa čak 70 kg eksploziva. Norvežani su se odlučili ne šaliti. Domet mu je 185 km, što je nevjerojatno za tako malen projektil. Ometanje - nemoguće. Ima radarsko, satelitsko, IC, inercijsko, TERCOM...razna navođenja. I da se krene projektil ometati, on se jednostavno prebaci na drugo vođenje. K svemu tome, dizajn je stealth, pa je teško uočljiv na radaru. Može se lansirati s praktički svega što može ponijeti 400 kg, a ne napada samo brodove, nego je otpočetka dizajniran i za napad na kopnene ciljeve (prethodno spomenuti projektili su svi odreda dobili tu mogućnost tek naknadno).

 

norveski_NSM

 

A sada malo 'istočne egzotike'. Oni su brutalni. Oni su golemi. Oni su - ruski. Njihova filozofija su golemi (višetonski) projektili, s golemim bojnim glavama, višestruko nadzvučni, no obično s lošijom elektronikom, osjetljivom na protumjere. Prevelika masa često stvara probleme s platformama s kojih se lansiraju. Zato ćemo pregled započeti s jednim 'ruskim, a zapadnim' projektilom. Radi se o Kh-35 (NATO oznaka SS-N-25 Switchblade - prikladno kodno ime, ubilačka oštrica) kojeg zovu 'harpunski' zbog sličnosti s Harpoonom. Malo manja masa i isti domet, ali mnogo manja bojna glava, tek 145 kg, što baš i nije oduševljavajuće. No, barem ima odličnu elektroniku i dobre protumjere te je izvezen u nekoliko država.

 

Rusi imaju zanimljivu konvenciju imenovanja protubrodskih projektila, koji dobivaju ime po stijenju ili dragom kamenju, isto kao što im na Zapadu daju zastrašujuća kodna imena - pa, valjda zato jer su doista zastrašujući. Prvi od tih 'kamena' je P-120 Malakhit (SS-N-9). Iako više nije mlad, još je vrlo učinkovit. Na gruzijsku nesreću, u ratu 2008. je baš Malakhit poslao jedan gruzijski brod na spavanje s ribama i ostalim morskim organizmima. S tri tone mase, dometom od stotinjak kilometara, i bojnom glavom od preko pola tone, uistinu je opasan. Jedino nije nadzvučan, no to je posljedica činjenice da je davno dizajniran.

 

Sljedeći 'kamen' je P-500 Bazalt (SS-N-12). Kako mu je bojna glava teška jednu tonu, s masom projektila pet tona, dometa preko 500 km i brzine dva i pol puta veće od one zvuka, sve je jasno. Takav projektil prijetnja je i najvećim američkim nosačima. Lansiraju se u salvama od više odjednom, i međusobno - komuniciraju. To i ne zvuči baš lijepo za branioca. No, projektil ima slabu točku, ali o tome kasnije. 

 

Zatim je tu P-700 Granit. Modernija je inačica Bazalta, a dobio je NATO oznaku SS-N-19 Shipwreck. Sasvim prikladno ime - 'brodolom'. 7000 kg mase, domet preko 600 km, nešto manja bojna glava ('samo' 750 kg), dva puta brži od zvuka. I ovaj projektil se lansira u grupama. I međusobno komuniciraju. No ovi su evoluirali, pa ne samo da komuniciraju, nego se i dogovaraju: ako potope najveći cilj (nosač), ostali projektili će se uputiti na druge ciljeve. No i on ima slabu točku, i postoji protumjera. Njegovim smanjenjem i razvojem došlo se do sljedećeg 'kamena', no zbog specifičnosti, o njemu kasnije.

 

Od velikih momaka spomenimo jednu gadnu prijetnju iz zraka - Kh-22, NATO oznake AS-4. Ovaj projektil se lansira u grupama od po nekoliko desetaka, dometa je 400 km, brzine četiri puta veće od brzine zvuka, mase 6 tona i bojne glave 1 tonu (primjećujete li kako samo bojne glave ruskih projektila imaju mase veće nego čitavi zapadni projektili?). Kao protumjera je razvijen lovac F-14, obrambeni sustav AEGIS i projektili Standard. Nije ni čudo, jer Kh-22 mogu anihilirati čitavu američku borbenu skupinu nosača zrakoplova. No, i ovaj projektil ima slabu točku, kao svi slični teškaši. A k tome, vjerojatno se ni ne koristi, jer stvara probleme s prevelikom masom, te se mijenja modernijim sustavima i stoga je vjerojatno stavljen u pričuvu.

 

kh-22

 

I tako dolazimo do projektila kod kojeg ćemo objasniti što ne valja s ovim oružanim sustavima. Uz već notorne probleme s ometanjem, to je njihova velika krstareća visina koja omogućuje američkim radarima AEGIS sustava da ih uoče čak i na stotinama kilomeatara udaljenosti, a projektili Standard imaju domet preko 200 km i mogu se brzo lansirati s velikog broja brodova, te poobarati projektile prije nego se i približe. Zato sljedeći projektil, iako isto 'čudo', nije baš krajnja prijetnja. To je Kh-15 (AS-16). Iako je skromnih 1200 kg težak, sa bojnom glavom od svega 150 kg, obzirom na podatak o visini leta od 40 km, dometu 300 km i brzini od čak PET puta bržoj od zvuka, rekli bismo da je opasnost. No, za AEGIS je to - poput gađanja glinenih golubova.

 

S vremenom su Rusi shvatili da je rješenje u niskom letu. I nisu pogriješili, jer neki od najboljih svjetskih projektila dolaze kao posljedica tog koncepta Dvije tone težak, u raznim inačicama brz i do tri puta brzine zvuka, bojne glave do 400 kg i dometa do 300 km, dolazi 3M-54 Klub (SS-N-27). Kako nisko leti, ovo je stvarna opasnost. Sličan mu je P-270 Moskit (SS-N-22 Sunburn - 'opekotina od Sunca'). Težak 4.5 tone, tri puta brži od zvuka, leti na samo 20 metara visine, 300 kg bojna glava može 'preurediti' većinu brodova, a dometa je 120 km. I da, Rusi ga prodaju, pa ga imaju Indija i Kina, što znači da će se tehnologija širiti.

 

I tako dolazimo do ultimativnog ruskog oružja, zadnjeg 'kamena', ovaj put dragocijenog, te njegovih rusko-indijskih derivata P-800 Oniks (SS-N-26) leti na pet metara visine, mase je tri tone, bojne glave 300 kg, 2.5 puta brži od zvuka, dometa većeg od deklariranih 280 km - ovo ograničenje nastalo je zbog ruskog pristupanja sporazumu o zabrani prodaje projektila dometa većeg od 300 km, pa lažno deklariraju domete) Vrlo loše za potencijalnu metu, pogotovo jer ima dobru elektroniku. U suradnji s Indijom, iz njega je razvijen BrahMos. U principu, identičan projektil, jedino nešto brži. No, nisu tu stali. Indijci i Rusi su odlučili napraviti najbolji protubrodski projektil ikada. BrahMos 2. Brzine je preko pet puta veće od one zvuka - i to na maloj visini. Protiv ovog sustava trenutno će jedina obrana biti uništavanje lansirne platforme prije nego se uopće ispali. Pretpostavljam da nitko ne želi biti mornar na brodu kojeg je ovakvo što naciljalo. Bolje i skok u more i druženje s bijelim psinama.

 

Spomenimo ovdje još Kineze. Imaju doslovce na desetke tipova projektila, no kako su gotovo sve ruske kopije, istaknut ćemo samo jedan. YJ-82 (Ying Ji - 'Orlov napad'). Zapadnog je tipa, mase oko 700 kg, bojne glave 165 kg sa 75 kg eksploziva, dometa 120 km i brzine 1.5 brzina zvuka, ali samo u zadnjoj fazi leta. Iran ih je nabavio od Kine, a onda proslijedio Hezbollahu. Nevjerojatno, ali Izraelcima je to promaklo. U ratu 2006. su na korvetu INS Hanit ispaljena dva projektila. Jedan je promašio i potopio ni kriv ni dužan kambodžanski trgovački brod. No kako Izraelci nisu ni znali da Hezbollah ima tako nešto, isključili su inače odlične obrambene sustave. Zbog ove nevjerojatne gluposti brod je pogođen drugim projektilom. Na izraelsku sreću, ne u kritični dio broda, pa je ostao na površini, a samo četiri mornara su stradala. Kako je korveta prilično malena, pogodak u kritičnu točku bi je vjerojatno potopio.

 

A kako se tehnologije šire, tako da se i jedna teroristička organizacija uspjela dokopati razmjerno modernog projektila. U bliskoj budućnosti, pogotovo kada se cijeli svijet destabilizira, možemo pretpostaviti da ćemo svjedočiti još mnogim (ne)zgodama vezanim uz protubrodske projektile.

 

{jathumbnail off}

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version