Fenomenologija
Tehnofobija kao strah od nepoznatog
Category: Phenomenology Created on Thursday, 26 July 2012 19:50 Written by G.M. Hits: 716
Zvuči li vam ovo poznato? U rano jutro raščupani, krmeljavi i neispavani ustali ste iz kreveta, s nogu popili svoju prvu jutarnju kavu, prolili se vodom da se malo razbudite, navukli na sebe prvo na što ste naišli u ormaru, odjurili na posao i shvatili da ste kod kuće zaboravili mobitel. I onda vas je obuzeo osjećaj nelagode. Planirali ste toliko ljudi nazvati, a sada ne možete. I kvragu, što ako vas netko zove? Bit ćete nedostupni! Kako ćete se, pobogu, s nekim uopće nešto dogovoriti?!
Čak i kada kratkotrajno ostanu bez mobitela ljudi se danas osjećaju nekako nemoćno, odsječeno od svijeta. Pokušajte sada zamisliti kako bi vam bilo da se ove napravice morate odreći do kraja života te da se istovremeno morate odreći računala, DVD/CD playera, televizora, USB sticka ili mikrovalne pećnice. Nema više interneta, e-mailova, Facebooka, fizzita, Youtubea, kućnih filmskih večeri uz kokice iz mikrovalne, puštanja omiljene glazbe koju ste 'spržili'... Nikada više.
Malo tko usudio bi se na takvo što pristati. Moderna tehnologija postala je sastavni dio naših života i teško je danas zamisliti kako bi bilo odreći se blagodati i komfora koje ona pruža. Stoga je doista teško zamisliti da postoje ljudi koje ne samo da od nje zaziru i prema njoj osjećaju odbojnost već čak i strah.
Tehnofobija je pojava koja se prvi put pojavila još za vrijeme industrijske revolucije na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće kada su pojedine grupacije odlučile otvoreno se suprotstaviti primjeni tada novih tehnologija kako bi sačuvale svoj položaj u društvu. Među njima su prednjačili Luditi, britanski pokret koji je dobio ime po svom osnivaču, Nedu Luddu, tekstilni obratnici koji su u razdoblju od 1811. do 1816. godine masovno uništavali strojeve smatrajući im krivcima za rastuću nezaposlenost. Vlast je 1812. godine donijela zakon prema kojem se njihova djela kažnjavaju smrću što je dovelo do čitavog niza pogubljenja. Sličan strah kao i Luditi imali su i mnogi zaposleni u proizvodnji odjeće. Tako su, na primjer, žene koje su ručno prele vunu i tkalci koji bi je potom pretvarali u odjeću bili su u ozbiljnoj opasnosti izgubiti svoj posao jer su strojevi pogonjeni vodom ili parom taj isti posao obavljali mnogo brže što je, razumljivo, stvorilo otpor prema tada modernoj tehnologiji. Jednako tako, otpor je pružao i dio aristokracije strahujući od uspona građanske buržoazije koja se bogatila zahvaljujući akumuliranom bogatstvu koje je stekla kroz industriju i koja je time zauzimala njihov dominantan položaj u društvu, a strah od nepoznatog kojeg donosi nova tehnologija iskazan je i u romanu Frankenstein engleske spisateljice Mary Shelley.
Frankensteina danas više nitko ne doživljava ozbiljno no tehnofobija je još uvijek tu. Prema studiji koju su još 1984. godine proveli S.B Weinberg i M. Fuerust ustanovljeno je da 25 posto ljudi na svijetu pati od lagane tehnofobije, a njih pet posto od one jače koja uključuje i fizičku nelagodu. Osam godina kasnije studiju o prisutnosti tehnofobije u društvu proveo je časopis Computers in Human Behavior. Trajala je dvije godine, a tijekom nje ispitano je nešto više od tri tisuće studenata sa 38 sveučilišta u 23 zemlje kako bi se ispitala razina njihovog tehnološkog znanja te straha od primjene modernih tehnologija, gdje se posebnu pažnju obratilo na razinu poznavanja računala te na strah koja ista uzrokuju. Tako je, na primjer, otkriven iznenađujući podatak da se najveći broj tehnofoba, njih 82 posto, nalazi u Indiji, zemlji poznatoj po vrsnim matematičarima i informatičarima. Visok broj tehnofoba, točnije rečeno, preko 50 posto njih, zamijećen je u Indoneziji, Japanu, Meksiku, Poljskoj, Saudijskoj Arabiji i na Tajlandu dok ih je manje od 30 posto evidentirano u Hrvatskoj, Mađarskoj, Izraelu, Sjedinjenim Američkim Državama i Singapuru. Odjel za psihologiju Sveučilišta Dundee u Velikoj Britaniji proveo je također 1992. istraživanje u kojem je pokušao odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri razlike u spolu utječu na razvoj tehnofobije i ustanovio da mada djevojke pokazuju otprilike jednaku razinu znanja u korištenju računala kao i njihovi muški kolege češće osjećaju strah i odbojnost prema njihovoj primjeni te prema primjeni moderne tehnologije općenito, što zapravo potvrđuje već stereotipnu predodžbu o stavu oba spola prema tehnologiji.
Samu tehnofobiju možemo podijeliti na tri razine. Na prvoj se nalaze osobe koje možemo okarakterizirati kao one koji se ne osjećaju ugodno u slučaju da moraju koristiti modernu tehnologiju zbog toga jer vjeruju kako ne posjeduju dovoljno veliku količinu znanja za to. Sigurno ste se u životu susreli s osobom – a možda ste i sami to prošli – koja se bojala bilo što učiniti na računalu ili na nekoj drugoj tehnički modernoj napravi iz straha da će 'nešto upropastiti'. Druga razina obuhvaća one koji nastoje ostaviti dojam mirnih i staloženih osoba koje ne osjećaju nikakav strah no brzo ćemo ih razotkriti time što će prvo sebe, a potom i nas, bombardirati čitavim nizom pitanja koja nisu samo odraz obične intelektualne radoznalosti već i straha da će nešto poći po zlu. 'A što ako mi se sve izbriše?' 'A što ako mi nestane struje?' 'A što ako se pokvari...'? U ovoj skupini nalaze se i oni koji će pokazivati preziran odnos prema modernoj tehnologiji pokušavajući druge uvjeriti kako nam ona zapravo nije potrebna. I konačno, tu je treća, najviša, razina tehnobofije uz koju se vezuju i tjelesni simptomi poput znojnih dlanova, ubrzanog kucanja srca i bola u želucu.
Odbojnost prema korištenju računala ili bilo kojeg drugog uređaja može u ljudi kojima je taj osjećaj nepoznat izazvati čuđenje, podsmijeh pa čak i ljutnju. Smijat ćemo se bakici koja se prestrašila realističnog zvuka koji dopire iz zvučnika CD playera, začudit će nas kolegica koja ne zna koristiti USB stick i iznervirat će nas roditelji koji uporno ne žele shvatiti kako se koristi e-mail. Ipak, stručnjaci procjenjuju da određenu razinu razumijevanja prema osobama koje pokazuju otpor prema modernoj tehnologiji treba imati, pogotovo u današnjem svijetu kojeg karakterizira njen rapidan razvoj kojeg je ponekad teško pratiti čak i ljudima koji inače na pete od tehnofobije. Ljudima naviknutima na mobitel s tipkama trebat će vremena kako bi prihvatili tzv. pametni telefon sa zaslonom na dodirivanje, a oni naviknuti na podgrijavanje hrane u rerni zazirat će od mikrovalne pećnice. Prirodno je da svaka generacija osjeća određenu razinu straha i nesigurnosti prema tehnologiji koju koristi ona koja ju je naslijedila.
U konačnici niti jedna krajnost nije dobra. S jedne strane, mada tehnofobiju do izvjesne mjere treba razumjeti, nipošto ju se ne treba poticati. Ma koliko se netko opirao dolasku moderne tehnologije realnost je neizbježna – ona je tu i neće nestati samo zato jer to netko želi. Sjećam se čovjeka koji je svoje dane u mirovini uglavnom provodio uz pokoju čašu vina sa starim poznanicima, obrađujući svoj vrt i čitajući dnevne novine kako bi bio u toku s najnovijim događanjima u zemlji i svijetu, za što ni u poznijoj dobi nije izgubio interes. Kada mu je predloženo da umjesto što dnevno troši određen iznos novca, a i vrijeme na odlazak do najbližeg kioska, kako bi kupio nekoliko primjeraka novina u tiskanom obliku, da iste čita na internetu, bio je zapanjen. Ideja mu se činila nekako čudnom. Nije mislio da će takvo nešto moći svladati, bilo mu je nekako strano… Ipak, odlučio je pokušati. Njegova već odrasla djeca trebala su se oboružati strpljenjem kako bi ga uvela u njemu do tada potpuno nepoznat svijet no kada je jednom naučio osnove korištenja interneta bio im je itekako zahvalan. Uvijek bi se rado sjetio vrijedne lekcije koju je naučio svaki put kad bi surfajući jednim od svojih omiljenih portala čitao dnevne vijesti istovremeno pogledavajući kroz prozor u koji su udarale velike kapi kiše i znajući koliko je vani hladno.
S druge strane, sjećam se i gospođe u ranim pedesetima koja je godinama radila u administraciji jedne firme kao tajnica vješto se koristeći mehaničkom pisaćom mašinom. Kada su joj jednog dana na njen radni stol donijeli računalo oblio ju je hladan znoj. Korištenje takve grozne naprave ne dolazi u obzir! Pa ona ima previše godina da bi se sad maltretirala s nečim takvim! Zbog snažnog otpora prema korištenju računala kojeg je pokazivala postala je znatno manje učinkovita od drugih kolegica što je u konačnici rezultiralo njenim otkazom, i to u dobi kada joj nije bilo nimalo jednostavno pronaći novi posao. Svoj bahat odnos prema modernoj tehnologiji tako je skupo platila.
Treba biti realan i razumjeti da tehnologija ne može riješiti sve naše probleme, ni na poslovnoj, ni na privatnoj razini, a u konačnici sama po sebi nije dovoljna kako bi društvo u kojem živimo bilo bolje. Znanost zahvaljujući kojoj se stvaraju nova tehnološka dostignuća po svojoj prirodi je amoralna i sama po sebi ne diktira hoće li neka nova sprava koja će oduševiti tehnofile, a prestrašiti tehnofobe ljudima donijeti boljitak ili razdor i bijedu. Komunikaciju putem interneta možemo iskoristiti kako bi održali kontakt sa starim prijateljem koji se odselio u drugu zemlju, a jednako tako i kako bi na nekoj od društvenih mreža flertovali partneru iza leđa. Nuklearnu energiju društvo može iskoristiti za grijanje i pokretanje brojnih strojeva, a i kao razorno oružje. Jednako tako, treba imati na umu da tehnološki napredak ne treba poistovjećivati s civilizacijskim napretkom, kao i to da tehnologija ne odgovara na pitanja o smislu života i ne nalazi odgovore na pitanja o sreći, ljubavi i svrsishodnosti vlastitog postojanja.
Ipak, treba biti svjestan činjenice da nam moderna tehnologija život može učiniti jednostavnijim i poboljšati njegovu kvalitetu te prihvatiti saznanje da nikada nije kasno za učenje. Nitko od vas ne traži da budete zaludjeli tehnofili ali malo fleksibilnosti uvijek dobro dođe.