Filozofija i religija
Demistificiramo filozofiju: počeci starogrčke filozofije
Category: Philosophy and religion Created on Wednesday, 06 June 2012 01:25 Written by G.M. Hits: 1104
U današnjem svijetu biti filozof nerijetko izaziva porugu, a sam pojam filozofije vezuje se uz besmisleno blebetanje o stvarima čiju se važnost teško prepoznaje jer u sebi ne sadrže potencijalnu tržišnu vrijednost. No usprkos ovom sve učestalijem omalovažavajućem stavu, filozofija je itekako prisutna u našim životima, čak i onda kada toga izravno nismo svjesni. Svaki put kad odlučimo napraviti makar i mali odmak od svojih svakodnevnih misli i aktivnosti te krenemo razmišljati o tome zašto se nešto događa i gdje je naše mjesto u svemu tome, zakoračili smo u sferu filozije. Filozofija kao disciplina nije tu kako bi nam pružila konačne odgovore već kako bi nas potakla na nova pitanja pomoću kojih ćemo se tim odgovorima približiti, ali ih nikad do kraja ne dosegnuti jer su iznad našeg poimanja svijeta. Ona postavlja vječna pitanja i budi glad za znanjem, i upravo u tome leži njena najveća vrijednost.
Tijekom sada već više od dva tisućljeća njenog postojanja, perspektiva o filozofiji se mijenjala, a također se mijenjao fokus njenog istraživanja. Uroniti u svijet brojnih povijesnih filozofa dublje laiku često djeluje zastrašujuće pa će od tog poduhvata odustati i prije no što se u njega krene upustiti. Na ovom mjestu pokušat ćemo vam demistificirati filozofiju i maknuti s nje veo misterioznosti koji je obavija.
Sve je počelo u Antičkoj Grčkoj, na prijelazu između 7. i 6. stoljeća prije Krista, s čovjekom kojeg mnogi smatraju prvim filozofom u povijesti, Talesom iz Mileta, antičkog grada na zapadnoj obali današnje Turske. Mada, na žalost, niti jedno njegovo pisano djelo nije preživjelo, znamo da se aktivno bavio geometrijom i astronomijom, a ključno pitanje na koje je pokušavao pronaći odgovor bilo je: 'Koji je temeljni materijal od kojeg se sastoji svijet?' Pokušavajući korištenjem razuma doći do odgovora, zaključio je kako to mora biti nešto sadržano u svim tvarima, nešto od esencijalne važnosti za postojanje života, nešto pokretljivo te nešto što se može mijenjati. Odgovor do kojeg je došao bio je - voda. Tales je također zaključio da svako kopno završava tamo gdje voda počinje te je na temelju toga došao do zaključka da Zemlja počiva na velikoj vodenoj površini iz koje izvire sva tvar i sav život. Voda je za njega bila izvor života, početak i kraj svega.
Otprilike jedno stoljeće kasnije na scenu stupa filozof čije ime nam je poznato još iz osnovnoškolskih satova matematike - Pitagora. U doba kada je rođen grupa filozofa koja je sebe nazivala Miletskom školom pokušavala je pronaći odgovore na pitanja vezana uz prirodne fenomene i način njihova funkcioniranja. Pod njihovim utjecajem te vođen saznanjima o geometriji koja je stekao tijekom učenja u Egiptu, nije ni čudo da je filozofskim pitanjima odlučio pristupiti na znanstven način stavljajući u središte svega - brojeve. Pitagora je upravo broj smatrao temeljnom sastavnicom svih formi, a također je utvrdio da svi međusobni odnosi na svijetu podliježu onim matematičkima. Vjerovao je da razumijevanjem matematičkih odnosa možemo razumjeti svijet oko sebe te da je stoga upravo matematika ključni model znanstveno-filozofske misli. Jedno od njegovih najpoznatijih otkrića u promatranju takvih odnosa jest njegov čuven teorem koji glasi: 'Površina kvadrata nad hipotenuzom jednaka je zbroju površina kvadrata nad katetama.' Ovim otkrićem Pitagora je htio pokazati da se s vremenom, koristeći iste istraživačke principe, može, korak po korak, demistificirati struktura čitavog svemira i međusobnih odnosa unutar njega. Taj izazov do dana današnjeg ostao je nedostižan...
Za razliku od filozofa Miletske škole koji su smatrali da su sve stvari u svojoj esenciji nepromijenjive, grčki filozof Heraklit, koji je djelovao oko pola stoljeća nakon Pitagore, uvodi dan danas poznatu tezu: 'Na svijetu samo mijena stalna jest.' Heraklit smatra da ravnoteža svijeta koji nas okružuje proizlazi iz suprotnosti kao što su, recimo, dan i noć. Obzirom da među tim suprotnostima, kako tvrdi, postoji stalna napetost, nužno je da se stalno mogu mijenjati. Tako, na primjer, dan postaje noć, a noć postaje dan. Kako bi bolje podupro svoju teoriju o vječnoj promijeni, Heraklit navodi primjer rijeke pa kaže da čovjek ne može dva puta stati u istu. Naime, u trenutku kada stanemo u rijeku voda u koju smo zakoračili odlazi dalje, a na njeno mjesto dolazi nova. Međutim, rijeka sama po sebi i dalje je nepromjenjiva usprkos promjenama koje se unutar nje događaju, a isto vrijedi, vjerovao je ovaj antički filozof, i za svijet.
Odgovor na ovo, također inspiriran Pitagorinim znanstvenim pristupom problematici, pokušao je dati Heraklitov suvremenik, Parmenid. Zaključak do kojeg je došao bio je sljedeći: za svaku stvar ustanovio je da ona postoji. 'To postoji'. Ako nešto postoji, zaključuje dalje on, nemoguće je da istovremeno to ne postoji, jer bi tada u pitanju bila logička kontradikcija. Prema tome, stanje apsolutne praznine i ništavila nije moguće, i sve što na ovom svijetu postoji moralo je postojati i prije u nekom obliku, dakle, permanentno je. Ovime se, kao što možemo vidjeti, Parmenid izravno suprotstavio Heraklitu i njegovoj tezi o stalnoj mijeni.
Pitanjem postojanja i materije bavio se i Demokrit, na prijelazu iz 5. u 4. stoljeće prije Krista. U tom trenutku starogrčke mudrace kopkalo je pitanje sastoji li se čitav svijet oko nas doista od samo jedne fundamentalne supstance. Demokrit je prvi došao do odgovora da se sve što nas okružuje zapravo može podijeliti na male, nevidljive i nedjeljive čestice koje je nazvao atomima, prema grčkoj riječi atomos koja znači 'nedjeljiv.' Demokrit je također javno izložio ideju da između atoma postoji prazan prostor unutar kojeg oni slobodno putuju i međusobno se sudaraju. Na taj način dovode do novih kombinacija atoma i tako uzrokuju promjene. Vjerovao je da je broj atoma koji na svijetu postoje neograničen no kako je ograničen broj kombinacija u koje se oni mogu spojiti. Sami atomi nikad ne nestaju. Tako, na primjer, atomi koji tvore naše tijelo neće nestati kada umremo već će se raspršiti slobodnim prostorom te kasnije stvoriti novu kombinaciju atoma. Ovakav način razmišljanja nazivamo atomizmom, a upravo on postao je temeljem promišljanja koja su dovela do razvoja svih prirodnih znanosti poput fizike, kemije i biologije.
Ipak, jednu od najvećih prekretnica ne samo u povijesti filozofije Antičke Grčke, već filozofije kao takve, donosi čovjek čije ime dan danas pamtimo, i to ponajviše po čuvenoj tezi 'znam da ništa ne znam', Sokrat. Mnogi ga smatraju istinskim utemeljiteljem zapadne filozofske misli, mada, koliko je poznato, nikad nije napisao niti jedno dijelo. Međutim, njegov doprinos doista jest revolucionaran jer je uveo tzv. dijalektičku metodu promišljanja u skladu s kojom se inače međusobno suprotstavljene ideje izlažu u obliku polemičkog dijaloga, a pitanja koja si postavljamo umjesto konačnih odgovora dovode do čitavog niza novih pitanja kojima ponovno pristupamo već spomenutim dijalektičkim pristupom. Za razliku od svojih prethodnika, Sokrata nije toliko mučila supstanca svijeta koji ga okružuje već pitanje smisla samog života kojeg živimo. Njegova teza bila je: samo dobar život vrijedi živjeti. Pojmove 'dobro' i 'zlo' doživljavao je kao nepromjenjive apsolute koji se mogu dokučiti propitivanjem i razumnim promišljanjem, što ga je navelo na zaključak da su pojmovi morala i znanja međusobno neraskidivo isprepleteni. Stoga, Sokrat dalje zaključuje, život u kojem ništa ne propitujemo nije moralan, pa time nije ni vrijedan življenja. Ono što vrijedi je život vječnog propitivanja i intelektualne radoznalosti. Upravo iz ovakvog načina razmišljanja dolazi gore spomenuta misao 'znam da ništa ne znam.' Takav način razmišljanja, u kojem se ništa ne prihvaća kao apsolut već se svemu pristupa iz pozicije potpunog neznalice koji propituje stvari, smatran je u Sokratovo doba izrazito opasnim. Zbog optužbi da djeluje pogubno na čistoću uma mladih Atenjana koji su mu se priklonili mu je suđeno, a konačna presuda bila je - smrt. Mada su mu nudili opciju egzila, on ju je odbio. Užasavala ga je pomisao na ideju da bi ostatak života morao provesti prognan, u ignoranciji, nikada ništa ne propitujući. Stoga je popio čašu otrova od kukute i time se njegov život ugasio, no pečat kojeg je ostavio na svijet oko sebe zauvijek je ostao. Bez Sokrata intelektualna radoznalost i promišljanje nikad ne bi bili isti.
Sokrat je značajan utjecaj ostavio i na svoje suvremenike koji su od njega učili i koji su svoje znanje prenijeli kasnijim generacijama filozofa, a time i svima nama. Prije no što se krenemo baviti njima, u sljedećem nastavku ostat ćemo i dalje u istom, pretkršćanskom razdoblju, no put kojim tragamo za konačnim odgovorima odvest će nas - na Daleki istok. Pitanja koja nas tamo očekuju potpuno su drugačija...
(kraj 1. dijela)
Daoizam, Buda, Konfucije i Mozi
Islamska filozofija srednjeg vijeka
De Montaigne, Hobbes i vjera u znanost
Blaise Pascal, Benedictus Spinoza i sveprisutan Bog
John Locke i Gottfried Leibniz - odakle dolazi ljudsko znanje?
George Berkeley, Voltaire, percepcija i sumnja
Vilica Davida Humea i lanci Jean-Jacquesa Rousseaua
Immanuel Kant - čovjek koji je zauvijek promijenio filozofiju
Politička filozofija 18. stoljeća