Putopisi

Odiseja u Dublinu: putevima irskih pisaca - putopis (2. dio)

Category: Itineraries Created on Tuesday, 26 July 2011 14:37 Written by G.M. Hits: 1569

Dva sata popodne je, a ulice Dublina gusto su načrkane ležerno odjevenim prolaznicima koji su izmigoljili iz obližnjih zgrada kako bi uhvatili pokoju zraku sunca koja se promolila kroz do malo čas guste kišne oblake. Oni sretniji uspjevaju pronaći mjesto na terasama kafića i na njima polako ispijaju ukusno irsko pivo čija cijena od 6 do 8 eura čini se nikog previše ne opterećuje. Ipak tradicija vrijedi više od novca. Dok šetam i promatram ih, prolazim pored odličnog pantomimičara koji se ukočio u mjestu i izgleda kao da je jedino za njega vrijeme stalo. Svi ostali u sebi sa strepnjom broje minute jer znaju - sunce neće dugo trajati, valja iskoristiti svaki vedar trenutak u danu. 

 

Prilazi mi skupina simpatičnih srednjovječnih žena odjevenih u kostime s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. U svojim dugim haljinama, s bogato ukrašenim šeširima, frizura skupljene u pundže, izgledaju kao da su upravo istupile direktno sa stranica nekog klasičnog romana. Zapravo, ovakav dojam i nije toliko daleko od istine. Tako su odjevene u čast tzv. Bloomovog dana. Irci ga slave svake godine, 16. lipnja. Naime, na taj datum Leopold Bloom, glavni protagonist jednog od najvećih remek-djela klasične književnosti, Uliksa Jamesa Joycea, kreće na svoj put Dublinom gdje proživljava čitav niz susreta i iskustava. Njemu u čast štovatelji se okupljaju svake godine i glasno čitaju odlomke iz Uliksa dok ih radoznala publika pomno sluša u tišini. 

 

John Eglinton pogledao je u uzak svjetlosni snop svoje lampe. 

 

- Svijet vjeruje da je Shakespeare učinio pogrešku - rekao je te se povukao najbrže što je mogao. 

- Besmislica! - grubo odgovori Stephen. - Genij ne čini pogreške. Njegove pogreške su svjesne i predstavljaju portale otkrića. 

 

 

Muškarac u odijelu s polucilindrom na glavi i gospodskim štapom u ruci čita ulomak dok ga gore spomenute dame zadivljeno slušaju, okupljene oko spomenika Molly Malone, u ruci držeći transparente. Prošlost se susreće sa sadašnjošću. Na transparentima se jasno vidi, protestiraju protiv aktualne fiskalne politike Međunarodnog monetarnog fonda prema Irskoj. Svjetska ekonomska kriza Irsku je gadno pogodila, a narod ne vidi jasan izlaz. Ipak, na licima svih prosvjednika - osmjesi. Vesele se suncu, a i Irce krasi jedan prekrasan prirodan optimizam.

 

Ostali bi slušati dojmljive Joyceove citate i dalje, ali nemamo vremena. Želimo vidjeti gdje se nalazi hotel Finn, mjesto gdje je ovaj iznimno talentiran pisac upoznao ljubav svog života, Noru Barnacle. Upravo na gore spomenut 16. lipnja 1904. ovaj par je prvi put zajedno izašao i od onda je otpočela burna, turbulentna veza koja je u konačnici trajala punih 37 godina, sve do Joyceove smrti. Prilikom njihovog prvog susreta Nora je radila kao spremačica u hotelu. Relativno visoka zgrada od tamnocrvene cigle svojim izgledom se ni po čemu posebno ne ističe ali svi znaju - ovdje je krenula inspiracija za jednu od najvećih priča svih vremena. 

 

 

Mogli bi i inače Dublin nazvati vrlo inspirativnim gradom. Osim Joycea, izrodio je čitav niz svjetski priznatih pisaca. Među njima je i najveći umjetnik među cinicima, čovjek čiji citati i dan danas oduševljavaju, a poput aforizama ga izgovaraju čak i oni koji nisu skloni klasičnoj književnosti - beskrajno duhovit i pronicljiv Oscar Wilde. Jednako tako ciničan turistički vodič, Andrew, vodi nas pored Irsko-američkog koledža negdje u centru grada. Zgradica je to koju ni po čemu posebnom ne bi primjetili osim možda po zgodnim tamnozelenim vratima i lijepoj željeznoj ogradi - no takvo što i nije toliko posebno. Ipak, ono što ovo mjesto odvaja od ostalih i čini ga specifičnim jesti činjenica da je upravo tamo Oscar Wilde proveo punih dvanaest godina svog života. 

 

Upravo iza te kuće nalazi se vrt koji je Wildea potaknuo napisati jednu od svojih najljepših priča za djecu, dirljivog Sebičnog diva. Div tvrda srca posjeduje prekrasan vrt u koji se siromašna djeca iz okoline dolaze igrati dok je on odustan. Međutim, kada se vrati i zatekne ih pobijesni i izgrađuje visok zid oko vrta kako bi spriječio njihove daljnje dolaske. Ali, u proljeće djeca ipak nalaze prolaz u vrt. Među njima div zatiče malog sasvim sitnog dječačića koji smekša njegovo srce. I tada, u dojmljivom spletu događaja otkriva kako je to zapravo mali Isus Krist. Prekrasna je to priča koja nas uči susretljivosti i dobročiniteljstvu pred kojima se sebičnost i oholost tope baš poput snijega u divovom vrtu. Wilde je ovom pričom dotaknuo u srce, a oni koji prolaze pored njegovog nekadašnjeg doma to dobro znaju, i upravo zato mu praštaju sva njegova nesavršenstva u privatnom životu. 

 

Uostalom, i sami Irci su, baš kao i svi mi ljudi, na neki način slabi. Zna se, vole zaviriti u čašicu, često i pretjeraju. Kada već pada mrak, a mi gladni tražimo pab u kojem bi mogli nešto prezalogajiti, prolazimo pored pijanog mladića koji sjedi na hladnom tlu pored zgrade i bori se s tri kantice piva koje mu predstavljaju, u stanju kakav jest, poseban izazov. Nekoliko minuta hoda dalje, još jedan pijanac, ukočeno, sasvim nepomično, stoji na mostu. Čini se kao da su mu noge okovane teškim utezima, nikako ne uspjeva napraviti koraka. A noć je mlada, tek je počela... Pored njega žustrim korakom prolaze djevojke u sasvim kratkim minicama, u cipelama s impresivno visokim petama, spremne za noćni izlazak. Sve izgledaju nekako isto, gotovo da bi mogli reći uniformirano. Mladost traži pripadnost čoporu. Ukočeni pijanac ih, naravno, niti ne primjećuje. No možda on dobro odgovara onoj duhovitoj definiciji homoseksualca u Irskoj kao muškarca koji više voli žene od pića. Uostalom, i mi ćemo uskoro do paba... 

 

Noć je oko nas i budi maštu. U mnogim literalnim djelima poslužila je kao idealna podloga za razna mitska i zasrašujuća bića poput duhova, vukodlaka i vampira. Ovi posljednji za Dublin su posebno bitni. Naime, upravo tu je još jedan irski pisac, Bram Stoker, stvorio svog grofa Drakulu. Roman o njemu jedini je kojeg je tijekom svog života napisao, a autor je još i nekoliko kratkih priča. Dok nas put nanosi do crkve Sv. Ane, s krajičkom uha slušamo vodiča koji nas podsjeća kao se upravo u njoj Stoker vjenčao za svoju ljubav, Florence Balcombe. No nas to nekako ne zanima previše. Želimo po ne znam koji put čuti anegdotu o tome što ga je inspiriralo za pisanje Drakule. Kažu, za sve je kriva Stokerova alergija na morsku hranu. Jedne za njega kobne, a za ostatak svijeta plodonosne, večeri najeo se račića i školjaka te posljedično dobio noćne more. Iz mraka su počeli izvirati svakakvi likovi, približavati se, prijeteće ga gledati blijedim licima, otvarati svoje oštre zacakljene očnjake, njušeći krv koja kola u žilama koje pulsiraju u njegovom vratu... evo grofa Drakule, gladan je!

 

Gladni smo i mi. Lutali smo danas gradom baš poput Leopolda Blooma, i to baš na njegov dan, i sada već čeznemo za trenutkom kada ćemo napuniti svoje prazne želuce hranom, a potom iz zaliti irskim pivom. Čuveni Guinness nalazi se na svakom koraku i mnogima je mio, a mojem nepcetu više paše pomalo slatkasti Bulmers čija aroma podsjeća na krušku te istovremeno osvježava i daje našim ustima puninu okusa voćnih mirodija. Ovo nije pivo za svakog, ali malo koga ostavlja ravnodušnim. Sasvim lijepo paše uz tipičan irski specijalitet, gulaš od janjetine kojeg uvijek serviraju s crnim kruhom pomalo opora okusa kakav crni kruh obično jest. Malo smo zakasnili pa sada plaćamo punu cijenu u pabu, mada smo mogli proći jeftinije da smo nešto ranije krenuli. Naime, mnogi pabovi - u kojima se inače nude tradicionalna irska jela - nude hranu po nižim cijenama do sedam uvečer. Ipak, nije nam žao, vidjeli smo prekrasnih stvari i sada možemo ispričati dojmljivu priču. Želudac će nam oprostiti što je morao biti strpljiv.

 

 

Uostalom, da smo žurili s jelom možda nikada ne bi čuli zgodnu anegdotu o još jednom čuvenom irskom piscu, dramatičaru i piscu romana, Georgeu Bernardu Shawu. Tijekom svog života često je boravio u Nacionalnoj galeriji koja također krasi Dublin. Ovog velikog ljubitelja slikarske umjetnosti jednom prilikom upitali su, kada bi izbio požar u galeriji, koju bi sliku, od svih onih koje su tamo izložene, pokušao iznijeti van i spasiti je od vatrene stihije. Duhovit i na tipično irski način ciničan Shaw je odgovorio: 'Pa onu koja je najbliže izlazu.'

 

Mi još nismo spremni izaći i napustiti ovaj dojmljivi grad. Ostalo nam je ono najvažnije - istražiti njegove pabove i vidjeti gdje se u Irskoj zabavlja i staro i mlado. No današnji dan je bio ispunjen, put već pomalo naporan, a ova priča postaje dugom. Zato ćemo se u pabovima veseliti u sljedećem, posljednjem nastavku. Pročistite grla i udahnite duboko - čeka nas duga, nezaboravna dablinska noć... 

Putopis iz Dublina, 1. dio

Putopis iz Dublina, 3. dio 

 

{jathumbnail off}