Komentari i kolumne

Komadanje Karamarka, čovjeka od slame

Category: Comments Created on Saturday, 26 May 2012 20:55 Written by M. Holjevac Hits: 1017

Od nedavno su najomraženije pojave u našim medijima - banke, kapitalizam, i katolička crkva, uz naravno HDZ, prepustili počasno mjesto narodnog neprijatelja broj jedan Tomislavu Karamarku. Mediji u Hrvatskoj ne informiraju, oni se bave propagandnom djelatnošću. Oni nisu tu da vam pruže objektivnu informaciju, nego da stvore odium prema društveno-politički neprihvatljivim pojavama i pojedincima i da promoviraju poštenu inteligenciju. Njihova prava priroda je staljinistička i bliži su agitpropu nego objektivnom novinarstvu, tako da Karamarko, kakav god stvarno bio, jednostavno nema nikakavih šansi.   

Koliko ja poznajem prilike u Hrvata, trud medija da se nekog diskreditira je najčešće obrnuto proporcionalan njegovom moralnom integritetu i zastupanju općeg interesa. I obratno, da biste bili miljenik medija u pravilu morate biti beskrupulozni i lažljivi manipulator i lopov odan samo i jedino zaštiti vlastite interesne skupine koja vas je dovela na vlast.  Zamjerite li se pravovjernoj struji u partiji - odnosno, ako "niste na liniji", kako se to nekad govorilo - na vas će se srušiti planina optužbi i difamacija svake moguće vrste. Ne kažem da je Karamarko nužno od onih prvih, no sjetimo se kako to ide. 

Sjetimo se, primjerice, Tuđmana. Na njega se sipalo drvlje i kamenje i bilo je zabranjeno s njim uopće objaviti intervju ili ga spomenuti. Prvi se put pojavio na stojedinici, a i tamo je   pušten da bi ga se pokušalo diskreditirati i prikazati zatucanim. Fenomen je u Hrvatskoj da je kroz čitav rat Tuđman ostao na udaru medija (osim državnih koje je on sam kontrolirao, jasno) kao diktator i nedovoljno demokratičan, pa i zločinac, što ne vjerujem da je ikad zabilježeno u povijesti ratovanja.

S druge strane, u nebo su kovali Stjepana Mesića, koji je i danas njihov miljenik unatoč tome što je lagao javnosti o svjedočenju u Haagu i što je praktički priznao da je ratni profiter, izjavivši da mu se negdje zagubio ček na 50.000 dolara. Mediji su obožavali i Ivu Sanadera, "dragog Ivu". Jutarnji, koji je inače izrazito projugoslavenski orijentiran, ga je obožavao kao "detuđmanizatora", a i na proteklim HDZ-ovim stranačkim izborima je otvoreno podržao Miloševića, koji je nešto kao "new & improved Ivo Sanader", uspješni biznismen sumnjiva morala.  Potom je tu sudbinu doživio Milan Bandić, "hercegovačka lopina", svojevremeno isto vrlo popularan u tim novinama da bi, nakon pada u partijsku nemilost, krenula neviđana hajka u jutarnjem na njega - naravno, ne treba spominjati da niti jedna od optužbi nije dokazana i više se ne spominju nakon što su izbori prošli. Otkad njega nema i njegovih "rodijaka", u holdingu se korupcija utrostručila: s dvije milijarde u plusu holding je, otkad nema bandića, skliznuo dvije milijarde u minus a inspekcije koje im gradonačelni šalje jednosavno ne puštaju, no pogodite tko će za javnost biti kriv kad sve pukne. 

I sad imamo medije koji su u Karamarku prepoznali narodnog neprijatelja. U istom onom Karamarku kojeg su, ima tome nepune dvije godine, pljeskali kao čovjeku koji je uništio korupciju u Hrvatskoj, snubili ga da uđe u SDP, i proglašavali ga, bez rezerve, najpoželjnijom stranačkom udavačom u Hrvatskoj."Jamčim da ćemo na planu borbe protiv korupcije i dalje intenzivno raditi", rekao je Karamarko tada za novine, te policijske istrage nazvao "hrvatskim skalpelom kojim se odstranjuje bolesno tkivo u društvu".

Pogledajmo što su o njemu tada, 2009., pisali naši poznati novinski komentatori. Butković piše, hvaleći Karamarka koji je kao prvi potez koji je povukao kao ministar doveo Fabera: "Povjerenje između Fabera, čovjeka koji je uhitio Branimira Glavaša i riješio desetak osječkih ubojstava i Karamarka, kojem se priznaje da je sredio stanje u obavještajnoj službi... " te nastavlja hvaliti Karamarka koji je, "iako je u policiju došao kao HDZ-ov igrač", ubrzo stekao svačije povjerenje, odolijevao političkim pritiscima, praktički depolitizirao policiju, i zaključuje: "u idućih nekoliko mjeseci vidjet ćemo zašto su, zapravo, Tomislav Karamarko i Vladimir Faber došli u Ministarstvo unutarnjih poslova, koje su njihove stvarne ovlasti, i kako će dugo izdržati na glavnim položajima u MUP-u. Nadamo se, što dulje."

Nešto manje ga hvali Jelena Lovrić, ali samo zato jer je ona produkt partijskog svjetonazora i vlast shvaća isključivo kao mogućnost hajke, pa se žali da Karamarko nije smijenio i otpustio sve vodeće ljude kad je došao u policiju. "Karamarko, izgleda, smatra da će se isti kadrovi stavljeni u nove okolnosti sada odjednom drukčije ponašati. Jednim je dijelom u pravu: ljudi rade onako kako se od njih traži. Ako je nova zapovijed da policija svoj posao obavlja pošteno i profesionalno, bez robovanja političkim utjecajima, onda će se velik broj tako i ponašati", kaže ona. I to za iste novine - Jutarnji - koje su se obrušile na njega kad je dvije godine kasnije pokušao profesionalno i pošteno, bez robovanja političkim utjecajima, uhititi zbog ne samo Linića, već i par ostarjelih šefova tajne policije optuženih za vrlo teška kršenja ljudskih prava i zločine protiv čovječnosti.

Sve je ovo bilo krajem 2009. A dvije godine kasnije, Jadranka Kosor je uručila Karamarku stranačku knjižicu HDZ-a, s kojim se razišao krajem devedesetih. Njegova slava je tada bila na vrhuncu, nakon brojnih antikorupcijskih akcija u suradnji s USKOK-om i uhićenja Sanadera.  "Jamčim da ćemo na planu borbe protiv korupcije i dalje intenzivno raditi", rekao je Karamarko tada a prenijele sve novine, te policijske istrage nazvao "hrvatskim skalpelom kojim se odstranjuje bolesno tkivo u društvu". 

Kad je odlučio ući u tada već ozbiljno aferom Sanader načet HDZ, to je bilo prilično iznenađenje za mnoge. A da se odlučio za SDP, i da je odlučio umjesto po zločinima Boljkovca i Manolića kopati i dalje s Faberom po zločinima Merčepa i Glavaša, kao što je kopao dok ga je Jutarnji kovao u zvijezde, bi li mu sudbina bila drukčija, bi li i danas bio miljenik medija?  Pitanje je retoričko. 

I tu počinje pad Karamarka u nemilost. Prvo, potpisao je za HDZ, a to je stranka koju hrvatska javnost i mediji, iz raznih razloga, baš i ne vole. Drugo, i mnogo važnije: pokušao je uraditi isto ono s Boljkovcem i Manolićem što je uradio svojevremeno njegov šef policije Faber s nekim drugim ratnim zločincima -  Glavašem, primjerice. No dok se za uhićenje Glavaša i Merčepa u Hrvatskoj dobiva nepodijeljeni aplauz, za pokušaj podizanja optužnice protiv ove dvojice protiv Karamarka se digla prava medijska oluja, i doživotno je obilježen kao nacist. Najglasniji je bio upravo čovjek koji je Karamarka i progurao Sanaderu kao Ministra policije - Stipe Mesić. A kad je Ostojić pokušao uhititi Linića zbog muljaža u Rijeci, njegovi su kadrovi od vrhunskih depolitiziranih profesionalaca preko noći za medije postali HDZ-ovci koji provode političke optužnice. Istina, i Sanader je kad su ga hapsili rekao da je optužnica protiv njega politička, no nitko mu nije vjerovao. Ali kad je Linić rekao da je optužnica protiv njega politička, povjerovali su mu svi.

Ovdje valja još jednom ukazati na krajnju nedosljednost hrvatskih medija, ne toliko radi Linića. Naime, toliko su hvalili Karamarka zbog profesionalne dosljednosti i spremnosti da procesuira svaki zločin neovisno tko ga je počinio, ali kad je pokušao procesuirati kriminal na strani SDP-a i antifašista, a ne samo HDZ-a i domovinskog rata, pokazalo se da oni koji zagovaraju depolitizaciju policije, poput Butkovića i Lovrićke, to misle samo u slučaju kad se hapsi ljude s hrvatske strane političkog spektra, a ne s one druge. 

Izgovori su krenuli da se radi o starim ljudima koje treba pustiti na miru, iako su ti isti novinari mogli od Karamarka napraviti i hrvatskog lustracijskog Wisenthala: uostalom, godine nikom nisu smetale kad je suđeno Artukoviću ili Demjanjuku, niti je netko govorio o "iskapanju starih kostiju". Nacija je povjerovala da je sve ionako Karamarkov predizborni trik da HDZ dobije glasove desnice - što je malo nelogično, jer HDZ glasove desnice ionako ima, a borba za glasove političkog centra se kod nas ne dobiva dosljednim sprovođenjem zakona jednako prema svima. Karamarko je proglašen fašistom i ultradesničarem, zbog jedne nespretne izjave zbog koje su mu odmah podmetnuli fašizam, iako je on samo shvatio koliko je Churchill bio u pravu kad je rekao da će se fašisti budućnosti, naročito u Hrvatskoj, zvati antifašisti. Radi se, naime, o zločinima koji nisu ni u kakvoj vezi ni sa kakvim ratnim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu - uostalom, radi se o suđenjima pripadnicima jedne komunističke tajne policije, ne bolje od Securitate ili Stasija a to se onda prikriva nekim tobožnjim Boljkovčevim antifašizmom koji je valjda pokazao dovodeći svojim udbašima na silovanje uhićene žene, koje bi kasnije nestale. Logično bi bilo pitati, zašto je tako odiozno tjerati Srbe da piju kiselinu iz akumulatora, dok je odsjecanje ušiju i noseva zarobljenicima posve u redu ako to rade "antifašisti"? Uostalom, zar se na antifašizam nisu pozivali i Milošević i nedavno uhićeni Mladić? Nisu li Miri Marković, srbijanskoj Lady Macbeth, usta uvijek bila puna antifašizma i borbe protiv ustaša? 

Karamarko se pokazao pomalo nespretan i na te napade je loše, pomalo nespretno odreagirao. Smisao za PR mu je, valja priznati, nikakav, no to ne pravda evidentnu  manipulaciju. Konkretno, u slučaju pokušaja istrage zločina komunističkg totalitarnog režima, mediji su se poslužili nečim što je u teoriji medijske manipulacije poznato kao "straw man fallacy". Stvar funkcionira tako da žrtvi - strašilu - podmetnete da je rekao nešto nalik onom što je rekao, ali drukčije, a potom napadnete taj drukčiji stav kao neprihatljiv. Konkretno, ovdje to funkcionira otprilike ovako: Karamarko pokušava uhititi par ostarjelih sadističkih zločinaca koji su bili dio jednog totalitarnog režima, ti zločinci sami sebe proglase antifašistima uz malu pomoć Stipe Mesića, a Karamarko bude proglašen čovjekom koji hapsi antifašiste, dakle fašistom. Ovdje je također primijenjen još jedna vid manipulacije, "distrakcija pomoću semantike", gdje je komunistički totalitarni režim jednostavno preimenovan u antifašizam (to je slična taktika kao kad se, primjerice, umjesto medicinski ispravnog termina "abortus" koristi novogovor i termini poput "reproduktivna prava", "pro choice / pro life" i slično).

Zanimljivo da ga mediji danas često napadaju da je bio i "iznimno loš i neuspješan u vođenju ministarstva unutarnjih poslova i obavještajnih službi", i to upravo oni mediji koji su ga najviše hvalili kao "najsposobnijeg ministra u vladi Jadranke Kosor" - što dovoljno govori o vjerodostojnosti medija. 

Takvo medijsko ispiranje mozga i te kako daje rezultata, što smo vidjeli još na primjeru prve Mesićeve kampanje 2000. godine uz snažnu podršku tada moćnog Nacionala Ive Pukanića i još nekih medija, nastavilo se nevjerojatno prljavom Josipovićevom kampanjom, a kulminiralo je medijskom hajkom na J. Kosor, koja je - u pravoj maniri fašizma, što je ipak najbolji opis politike koju naši antifašisti provode - završila kao užasno primitivna hajka na nju kao privatnu osobu, uz dolaske pred stan u kojem živi s bolesnom majkom. Treba li nas onda čuditi da su besprizorni populisti poput Lesara i udbaši poput don Grubišića na samom vrhu popularnosti kod Hrvata? Vrhunski je cinizam da je upravo čovjek koji je pokušao nešto uraditi protiv ostataka tajne službe Jugoslavije, koji i dalje, kako smo vidjeli, imaju iznimnu moć, bude proglašen špijunčinom. Plaše nas da će Karamarko zemlju pretvoriti u nešto poput Putinove Rusije - ali ona to već jest, njome danas upravo i upravlja klika proizašla iz jugo-varijante KGB-a, a upravo su Karamarka, očito, prepoznali kao opasnost. 

Zadnji spin kaže da je on izabran "zato da bi zaštitio HDZ-ovce od progona". Kako on to može uraditi kad ih nije štitio niti dok je bio ministar policije, naprotiv većina uhićenja HDZ-ovaca je provedena dok je on bio ministar? I kako on to može uraditi kad je - u oporbi? Kakvog on utjecaja ima na rad Bajićevog DORH-a sad, kad je u oporbi, kad ga nije imao ni dok je bio ministar? Laž je, ipak, dovoljno glupa da će se primiti, naročito u Hrvatskoj gdje ljudi, kako smo vidjeli na primjeru maturanata, i dalje smatraju da je bitnije "znati misliti svojom glavom" nego poznavati činjenice - u prijevodu, biti ignorant i mudrijaš, a takve manipulatori najlakše vozaju.

Naravno, ova hajka nije bezrazložna. Karamarko, po meni, nije pretjerano opasan ni za koga - jer jednostavno nema dara, poput Josipovića, biti svima simpatičan unatoč evidentnoj ljigavosti i nezainteresiranosti za bilo koga i što osim vlastitog bogatstva. A bez podrške javnosti, koju uostalom uz ovako nenaklonjene medije ne bi mogao steći ni da je Kennedy osobno, ne može ništa. Ipak, upravo je nevjerojatno da jedan čovjek koji je uvijek bio vrlo dosljedan - njegov čovjek Faber, primjerice, odignorirao je kao šef zagrebačke policije naredbu F. Tuđmana da se napadnu demonstranti za stojedinicu na trgu - ima tako malo onih koji bi javno stali iza njega. Ili upravo zato? 

Karamarku je zalijepljena stigma fašista i ultradesničara, koje će se teško otarasiti, iako ja u njegovom djelovanju ne vidim ništa niti desničarsko, a kamoli ultradesničarsko. Zahtjev za uhićenjem nekih ubijica ne mogu doživjeti kao "desnilo". Usto, desnica Karamarka ne voli: ako bi mu i oprostili šurovanje s Mesićem, u doba doduše dok još Mesić nije pokazao svoje pravo lice, teško mu mogu oprostiti ulogu u uhićenju Gotovine, odnosno u predaji dokumenata. To se isto danas, naravno, koristi u lijevim medijima da bi se diskreditiralo Karamarka - kod desnice!

Ipak, našim navodno lijevim medijima je mnogo prihvatljiviji jedan Kujundžić,  koji odlazi na grob Ante Pavelića (!) i iza kojeg stoje ljudi Ivića Pašalića, nego jedan Karamarko! Za prvog čak imaju i određenih simpatija, iako bi njegov izbor već i za samog šefa najjače oporbene stranke dao svim neprijateljima Hrvatske dovoljno municije za idućih deset godina, a da i ne govorimo o slučaju da dođe na vlast. Zašto, ostaje nam da vidimo. Za sada, možemo samo vidjeti da mafija skrpana od komunista s dna kace iz bivšeg režima, koja trenutno ne samo upravlja državom već i u potpunosti kontrolira javno mnijenje, reagira na bilo kakve pokušaje uhićenja svojih prominentnih članova vrlo nervozno. A zašto mafija? Pa jer upravo to i jest osnovna karakteristika mafije: za njih, naime, zakoni ne važe - oni su posve zatvoren i hermetičan svijet.