Komentari i kolumne

Batman protiv balkanskih kompleksa

Category: Comments Created on Tuesday, 24 July 2012 19:41 Written by G.M. Hits: 751

Znate li tko je Branimir Pofuk? Ni meni ime ne bi značilo previše da nisam slučajno naletjela na njegovu kolumnu u Večernjem listu u kojoj se istovremeno osvrnuo na tragičan pokolj na premijeri filma Tamni vitez: Povratak u Aurori te na film kao takav.

Na samom početku svoje kolumne Pofuk s pozicije samoprozvane intelektualne i moralne veličine objašnjava običnom puku kako bi bilo 'nemoralno eksploatirati smrt ljudi u američkom kinu za moraliziranje o lošem utjecaju nasiljem prožete masovne zabave za nove naraštaje.' Apsolutno se slažemo. Stavljati u isti koš stvarnu ljudsku tragediju iza koje su ostali potoci prolivene krvi i zauvijek ugašeni životi s recenzijom jednog holivudskog filma doista je neukusno, čak štoviše, gnjusno. No usprkos svojoj potrebi za zauzimanjem moralno superiorne pozicije, Pofuk u ostatku svog teksta skače sebi u usta i čini upravo ono što propovjeda da se ne smije. Toliko o vjerodostojnosti. 

Veli da ni redatelj filma, Christopher Nolan, kao ni glavni glumac, Christian Bale, nisu krivi za pokolj u Aurori no ipak ne uspijeva izdržati dulje od nekoliko natipkanih znakova kako bi potom naveo da on ipak u njihovu nedužnost sve manje vjeruje, a potom slijedi potpuno besmislen pseudointelektualan ostatak teksta u kojem na vidjelo izbija tipična balkanska iskompleksiranost koja se manifestira kroz podcjenjivanje svega što dolazi izvan granica područja do kojeg možemo dobaciti kamen.

Pofuku je Tamni vitez: Povratak, kao i svaki drugi film o Batmanu, 'obično smeće', a traženje eventualne umjetničke vrijednosti bilo kojeg filma o Batmanu 'potpuno je besmisleno.' Nemam ništa protiv toga da se čovjeku ne sviđa film, a savršeno mi je jasno i da postoje ljudi kojima se filmovi s Batmanom kao glavnim junakom ne nalaze visoko na popisu osobnih favorita. Sve je to u redu. No ipak, nazvati smećem Nolanove inačice Batmana može samo čovjek koji je, pod a, duboko isfrustriran, i koji, pod b, nema pojma o filmu. Ne znam kako bih drukčije mogla okarakterizirati nekoga tko je na tako vulgaran način okarakterizirao jednog Tamnog viteza koji pune četiri godine nakon svoje premijere nosi iznimno visoku ocjenu 8.9 na IMBb-u i na listi najboljih filmova svih vremena je na impresivnom osmom mjestu, između Oscarom nagrađene Schindlerove liste i također Oscarom ovjenčanog trećeg nastavka trilogije Gospodar prstenova, Povratak kralja. Jednako tako, zvuči mi prilično hrabro – da ne kažem budalasto – reći da je smeće njegov nastavak, publici nadavno predstavljen Tamni vitez: Povratak koji za sada na IMDB-u drži također odlično deseto mjesto na listi vječnih i kojeg redom, osim impresivnog broja obožavatelja, hvale svi relevantni svjetski filmski kritičari, uključujući i legendarnog kolumnista Chicago Sun-Timesa, Rogera Eberta te novinare najcjenjenijeg filmskog časopisa u svijetu, Empire.

Tako, na primjer, novinar Los Angeles Timesa, Kenneth Turan, najnoviji uradak Christophera Nolana naziva 'snažnim, uvjerljivim i hipnotičkim' te njegovu trilogiju o Batmanu naziva 'majstorskim uratcima koji nadilaze standarde svih filmova o superjunacima' dok novinar Boston Globea Ty Burr smatra da likovi, efekti i emocionalna komponenta u filmu Tamni vitez: Povratak dobivaju epsku dimenziju, a sam film proglašava veličanstvenim. Američkim kolegama pridružuje se čak i hrvatski filmski kritičar Nenad Polimac koji - mada katastrofalno griješi povlačeći nespretnu paralelu između imena glavnog negativca u filmu, Banea, prvi put predstavljenog u stripovima o Batmanu 1993. godine, i naziva kompanije trenutnog kandidata Republikanske stranke za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Mitta Romneya, Bain – Nolanov film vidi kao ozbiljan uradak čiji scenarij 'kao da je pisao Tolstoj'.

Ali ne i Pofuk. Njemu je film smeće – naprosto zato jer je to Batman i naprosto zato jer je američki. A zna se, Ameri rade površno smeće od filmova. Koliko je glupavo na takav način generalizirati jednu toliko masovnu filmsku industriju kao što je ona holivudska vjerujem da je suvišno objašnjavati dok bahato zauzimanje a priori negativnog stava prema jednom američkom filmskom uratku smatram čistim bezobrazlukom, a kada dolazi iz zemlje koja na prste jedne ruke može nabrojiti filmove u njoj snimljene koji nešto vrijede i koje je ukupno pogledalo manje ljudi nego što se okuplja na utakmicama nogometnih klubova Rudeš i Kustošija ne mogu to ne proglasiti čistim idiotlukom, a Pofuka iskompleksiranom Balkančinom. A usput i licemjerom jer se zgraža na glup film o superheroju, a istovremeno poput pubertetlije slini na scene s Anne Hathaway u pripijenom crnom kožnom kostimu koji 'vrijedi milijune dolara'. 

Sve je kristalno jasno. On prezire glupi, plitki američki film i teži stvarnoj kvaliteti. Pritom me podsjeća na plejadu nekadašnjih jugoslavenskih filmskih kritičara koji su s prezirom pisali o bilo čemu američkom, ali zato su uredno onanirali na nekakvu rumunjsku, afganistansku ili ukrajinsku opskurnu filmsku produkciju. Da stvar bude gora, duboko iskompleksirani kakvi jesu, a time i željni dokazivanja o svojoj načitanosti i upućenosti, u svoje recenzije filmova holivudskih redatelja ubacivali bi potpuno bespotrebne i besmislene aluzije i fraze vezane uz gore spomenute filmove koji apsolutno nikoga ne zanimaju kako bi na taj način istaknuli svoju tobožnju intelektualnu superiornost i umjetničku prosvjećenost. Tako su, na primjer, Ratovi zvijezda Georgea Lucasa bili čisto sranje, dok je Odiseja u Svemiru: 2001 Stanleya Kubricka čak bila i OK; ali zapravo običan amaterski uradak u odnosu na nekakav sovjetski crno-bijeli SF film kojeg su pogledali samo njegov redatelj, njegova mama i pas.

Paralelu možemo povući i s ljubiteljima tzv. nouvelle cuisinea nakon kojeg ostajete gladni i isfrustrirani ali se možete preseravati pred frendovima kako ste veliki poznavatelji kulinarstva visoke kategorije te s napušenim pseudointelektualcima iz 70-ih godina prošlog stoljeća koji su pisali čitave ode tzv. francuskom novom valu, hrpi beskrajno dosadnih filmova koje je malo tko uopće uspio pogledati do kraja te uratcima jednog Michelangela Antoninija. Netko im je rekao da su takvi filmovi super pa su se oni toga odlučili držati kao mantre pritom zaboravljajući osnovnu činjenicu da film kao medij ne trpi preseravanje, intelektualiziranje i elitistički pristup kojeg si, recimo, može dozvoliti pisac jedne knjige. To što 90 posto tih filmova nitko nije shvatio kritičarskim snobovima nije bilo važno, glavno je bilo podržati ono što je in. Ovdje je teško ne sjetiti se odličnog stiha srpskog rokera Bore Čorbe koji je svojevremeno napisao: 'Ulaznicu si platio, reci da si shvatio.' Nije bitno stvarno razumjeti film, bitno je ostaviti dojam da ga razumiješ.

Tako i Branimir Pofuk pokušava ostaviti dojam da je razumio Batmana, a ja ne mogu ne zapitati se: je li taj čovjek uopće pogledao film i, ako jest, tko mu pobogu plaća za pisanje filmskih kritika? Temeljiti čitav svoj sud o ovom filmu na vlastitoj duboko ukorijenjenoj predrasudi protiv američkog visokobudžetnog filma potpuno je pogrešno, a pokušaji povlačenja paralela s tragedijom u kinu u Aurori osim što su besmisleni također su i, kako smo ranije već naveli, neukusni. Pofuk bi se ovdje trebao ugledati na svog gore također već spomenutog kolegu Nenada Polimca koji je pišući filmsku kritiku doista odlučio zadržati se – isključivo na kritici filma kao takvog. U nju ne spadaju ni privatno zategnuti odnosi Christiana Balea i njegove majke, ni narkomansko-alkoholičarska prošlost Toma Hardyja, ni tračevi o tome je li se Anne Hathaway ponovno zaručila ili ne, kao ni komentari o mrtvima na filmskoj premijeri u Aurori. Razlog za to je vrlo jednostavan – niti jedna od spomenutih stvari, kao ni bilo što tome slično, ni na koji način ne utječe na kvalitetu samog Nolanovog filma pa je time takvo što bespotrebno spominjati, osim ako baš ne želimo ispasti mali, bijedni Balkanci prepuni kompleksa koji drugima pokušavaju dokazati da su im intelektualno dorasli.

Iskreno rečeno, nikad nisam razumjela tu balkansku potrebu za nasilnim dokazivanjem nekakve svoje pseudosuperiornosti u intelektualnom i umjetničkom smislu. Svi vole američki film, ali eto, mi ne. To je površno sranje. Nama su prava umjetnost filmovi Dalibora Matanića u kojima se žena ševi s prascem, kvazi-erotski film 7seX7 Irene Škorić koji na toliko loš način obrađuje temu seksa da nam prvo pada na um da ga je radila osoba koja je još uvijek djevica i o seksu mašta samo buljeći u poster Justina Biebera, te općenito čitava plejada hrvatskih filmova u kojima nakon što im oduzmete hrpu vulgarnih psovki i potpuno besmislenu golotinju ne ostaje apsolutno ništa – pardon, ostaje pogrešno kadriranje i još gore osvjetljenje. Skinite kostime i akciju filmu Tamni vitez: Povratak i dobit ćete odličnu dikensijansku komornu dramu koja se na kritički način osvrće na probleme zapadnog društva. No da bi u tome mogli uspjeti moramo se izdignuti iznad svojih osobnih predrasuda i filmu pristupiti objektivno, što Branimiru Pofuku definitivno ne uspijeva. Jer ma koliko se netko trudio pobjeći s Balkana, Balkan u njemu i dalje živi, a protiv toga čak ni Batman ništa ne može.