Komentari i kolumne

Licemjerje kao najsnažnija olimpijska disciplina

Category: Comments Created on Thursday, 09 August 2012 16:03 Written by G.M. Hits: 1022

Jučer sam doznala da je Lucija Zaninović osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu u teakwondou. Prije samo dva dana nisam ni znala da Lucija Zaninović postoji. Što se tiče teakwondoa kao sporta, otprilike znam na što to liči no nisam sigurna da bih ga baš znala razlikovati od neke druge borilačke vještine i prepoznati da je to baš – to. Nekako istovremeno do mene je dospjela vijest kako je još jedno olimpijsko zlato za Hrvatsku osvojio stanoviti Giovanni Cernogoraz u disciplini trap strijelac. Trebam li uopće spominjati da sam za tog mladića jučer prvi put čula i da zapravo uopće ne kužim što je on točno uradio kako bi osvojio tu svoju medalju? Navodno je u nešto pucao nečim ali nije da bih se usudila kladiti što se tiče detalja…

Na stranu moje osobno neznanje no i dalje ostaje činjenica da se ovdje radi o dvoje ljudi koji su doslovno preko noći iz mraka anonimnosti dospjeli na naslovne stranice svih mogućih medija gdje ih slave poput nacionalnih heroja i uzdižu ih do neslućenih visina trgajući se kako bi pronašli što je moguće kičastije ulizivačke jezične konstrukcije kojima će im čestitati istovremeno prikazujući njihov trijumf uspjehom svih nas. Za samo nekoliko dana, dala bih se kladiti, mrak anonimnosti ponovno će ih progutati i za njih više nećemo čuti, osim možda za koju godinu kada će se požaliti kako im država nije osigurala dovoljno sredstava za treninge.

Sjeća li se netko još Snježane Pejčić, osvajačice brončane medalje na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine u disciplini zračna puška na 10 metara, ili Sandre Šarić i Martine Zubčić koje su zaradile svoje svoje brončane medalje na istim igrama u teakwondou? Ajmo biti brutalno iskreni, da prođu pored nas na ulici, malo tko bi ih uopće prepoznao, a pitanje je i bi li nam njihova imena nešto značila. Gimnastičar Filip Ude doveo je Hrvatsku prije točno četiri godine u petnaestominutnu ekstazu osvajanjem olimpijskog srebra u gimnastici da bi onda njegovo ime u potpunosti nestalo iz medija sve do Londona 2012. kada je opet kratko bljesnuo neposredno uoči svog, ovaj put i ne tako uspješnog, nastupa. Nikolaj Pešalov bio je glavna tema razgovora još 2000. godine u Sydneyu kada je osvojio zlato u dizanju utega, i to ponajviše zbog činjenice da je, mada Bugarin rođenjem, odabrao Hrvatsku kao zemlju pod čijom zastavom će se natjecati na Olimpijskim igrama. Obećavali su mu brda i doline, uzdizali ga na pijedestal, kovali mu zahvalnice, a onda – veliko ništa. Prije nekoliko godina samo kratka vijest kako mu u životu baš ne ide najbolje uz, naravno, standardno medijsko moraliziranje o maćehinskom odnosu Republike Hrvatske prema ljudima koji su joj tako mnogo dali, a koji su sada odbačeni i zaboravljeni.

Da postoji olimpijska medalja u licemjerju hrvatski mediji bili bi ti koji bi za nju sigurno ozbiljno konkurirali. Gurati nam, s jedne strane, svaki dan pod nos sise i guzice sa Zrča – i da se razumijemo, ne spadam u lažne puritance koji imaju nešto protiv sisa i guzica, posebno ne na plaži, a Zrče dobrovoljno posjetim svake godine i dobro se na njemu zabavim – kao i senzacionalističke pseudoznanstvene članke o skorašnjem smaku svijeta, hipermegapotresu koji će nas sravniti sa zemljom ili superultragigavulkanu čija lava će nas progutati uz istovremeno onaniranje nad izmišljenim svemirskim programom druga Tita i njegovom drvenom nogom koja u sebi krije tajnu warp pogona te, s druge strane, u potpuno medijsko zaleđe baciti sve gore spomenute sportaše koji su donijeli slavu Hrvatskoj svojim olimpijskim medaljama, a onda dan, dva glumatati velike navijače kojima srčeka brzo lupaju i dlanovi im se od uzbuđenja znoje dok njihovi favoriti pucaju iz tamo nekakve puške ili gađaju protivnika nogom u glavu za mene je licemjerje par excellence. O državnoj politici prema sportašima koji se bave tzv. malim sportovima moglo bi se napisati dosta, i ne bi baš sve bilo u pozitivnom tonu, ali nemojmo se lagati, gospodo, nitko vas ne sprječava o njima pisati i kad nema olimpijskih igara i time zadržati interes javnosti za njihove sportske karijere. Ali ne, vi ste radije odabrali Zrče, sise, guzice, smak svijeta i druga Tita koji 'vata Sofiju Loren za sisu na Mjesecu. Pa se onda nemojte čuditi što smo imena svih ovih gore spomenutih ljudi tako brzo zaboravili i što se baš ne možemo stvarno ufurati u ono čime se oni bave.

Da, zvuči grubo, ali usudim se bezobrazno predvidjeti da za nekih godinu dana ljudi neće znati prepoznati Luciju Zaninović i Giovannija Cernogoraza na fotografiji. Vjerojatno će u svojim rodnim gradovima, Splitu i Novigradu, moći mirno popiti kavu u svojim lokalnim kafićima bez da ih itko ometa i traži autogram. Niti jednome od njih neće negdje na ulici ili u restoranu prići ushićen klinac kojem će od uzbuđenja drhtati glas dok se bude pokušavao obratiti svojem idolu niti će saznanje o tome s kim su viđeni i koga su šlatali u noćnom klubu ikada postati vijest. Oni nisu Christiano Ronaldo i njegove manekenkice, Lewis Hamilton i Nicole Scherzinger, David i Victoria Beckham, Tiger Woods i njegove afere, pa čak ni Goran Ivanišević i njegove bračne peripetije. Lucija i Giovanni imaju tu nesreću – ili možda ipak sreću? – da se bave tzv. malim sportovima, na jednoj uglavnom amaterskoj razini, i zato njihovi životi nikada neće privlačiti ni približnu razinu pažnje kao oni gore spomenutih sportskih profesionalnih megazvijezda.

Zato, budimo iskreni do kraja i prestanimo se pretvarati kako bi se uvukli što je dublje moguće u dupe tim mladim ljudima koji su trijumfirali u Londonu. Da, osvojiti olimpijsku medalju u bilo kojoj disciplini iznimno je vrijedan poduhvat prema kojem osobno osjećam duboko poštovanje, ponajviše zbog znoja, truda i muke koji su potrebni kako bi se do njega moglo doći, i zbog toga smatram da Lucija i Giovanni zaslužuju iskrene čestitke za svoje medalje. Ali prestanimo se gurati tamo gdje nam nije mjesto i svojatati ono što nam ne pripada. Lucija i Giovanni svoje medalje nisu osvojili za nas već isključivo za sebe. I to je u redu. Warholovskih 15 minuta slave jednostavno nije i ne smije biti dovoljno kako bi njihov uspjeh proglasili svojim i kako bi se kitili tuđim lovorikama. Zato neću ni ja nikome lagati. Drago mi je zbog Lucije i Giovannija, poštujem to što su učinili, ali neću se pretvarati da mi je srce brže zakucalo kad sam pročitala da su osvojili svoje medalje. Možda ovo grozno zvuči ali oni su meni samo – prolazna vijest…

Bacačica diska Sandra Perković, koja je osvojila još jedno olimpijsko zlato za Hrvatsku u Londonu je, čini se, to dosta dobro razumjela. Pa je stoga odlučila, samo dan nakon osvajanja svoje medalje, ignorirati medije. Nakon što su svi prohisterizirali poslala je novinaru Jutarnjeg lista SMS koji je glasio: 'U čemu je problem? Danas imam slobodan dan. Ugasio mi se mobitel, nisam se mogla javiti, ne znam vaše brojeve mobitela napamet da vas zovem. Ljutili se, ne ljutili, tako je kako je. Danas je family time.' Drugim riječima, 'odjebite, slavim svoju medalju s onima koji mi nešto znače – a to niste vi.' Svaka čast na tome, Sandra, shvatila si gdje leže pravi prioriteti i tko će zajedno s tobom najintenzivnije proživljavati svaku tvoju kap znoja, svaki tvoj zamah diska, svaki bol u mišićima i svaki napor kojemu ćeš sebe izložiti kako bi postigla nove uspjehe u svom sportu, i na tome zaslužuješ barem jednako veliku čestitku kao i za svoju zlatnu medalju. Oni koji su nam važni uz nas su svakom trenutku i ne guraju nam se uz nogu i sline poput pseta samo onda kada im povremeno bacimo nešto skuplji pseći kolačić.

Neki će reći, sve bi bilo drugačije, i nekako pravednije, kada bi mali sportovi našli svoje mjesto pod suncem i kada im toliki dio medijskog kolača ne bi oduzimali oni veliki poput nogometa, košarke ili Formule 1. Ali pravu istinu već dobro znamo, takav dan nikada neće doći. Lucija Zaninović nikada neće biti Tiger Woods niti će Giovanni Cernogoraz ikada biti Christiano Ronaldo. Sorry, ljudi, odabrali ste krivo vrijeme i krivi sport, a realnost se neće promijeniti samo zato jer je okrutna.

Olimpijske igre mogle bi, doduše, biti trenutak kada bi ljudi koji se bave malim sportovima mogli na trenutak bljesnuti. No i to danas postaje sve manje izglednim. Same Igre su zapravo postale školskim primjerom puta u pakao popločanog dobrim namjerama. Kako bi se svima dalo priliku zasjati na sportskom nebu i uloviti svoj komadić medijskog kolača, na olimpijske igre počelo se gurati sve i svašta i danas one pate od hiperinflacije sportova, od kojih većina ama baš nikoga ne zanima osim onih koji se njima bave i koje dobar dio nas uopće ne razumije. Dajte, nemojte me zezati da znate što je to trap strijelac. Još malo pa će olimpijskim sportom postati i bacanje frizbija, pravljenje žabica na obali mora, hrkljuš ili kamena s ramena. A onda ćemo svi padati u kolektivnu ekstazu kad nekakav Šime iz Tučepa baci kamen dalje od Ndgabea iz Obale Bjelokosti. Da bi se za koji dan Šime vratio svom poslu u lokalnoj pečenjari, a mi pažnju ponovno usmjerili na sise i guzice sa Zrča.

Da apsurd bude još veći, na današnjim olimpijskim igrama pod istu kapu ne gura se samo čitava plejada sportova koji imaju otprilike jednaku publiku kao i ulični zabavljači na nekom provincijskom gradskom trgu već i oni sportovi koji su inače izrazito popularni i koji sami po sebi imaju dovoljno snažna i dovoljno popularna svjetska prvenstva i lige poput košarke, rukometa i nogometa. No glavna ironija priče leži u činjenici da se u ovim sportovima, posebno u nogometu, nerijetko ne natječu njihovi stvarno najkvalitetniji predstavnici. Pa ne mislite valjda da će se na golu jedne Španjolske naći Iker Casillas ili da će jedan Wayne Rooney riskirati ozljedu igrajući za Veliku Britaniju? Portugal se ovog puta nije plasirao ali jasno vam je da Christiana Ronalda ondje ne bi bilo čak ni da je prošao kvalifikacije. Ni Peter Cech ne bi branio vrata Češke niti bi Lionel Messi jurio u napad u dresu Argentine. Što je kristalno jasno. Oni su profesionalci i ne mogu si, kao ni njihovi klubovi, dozvoliti izlaganje riziku ozljede na za njih 'tamo nekakvim olimpijskim igrama' u utakmici protiv nekakvih Britanskih djevičanskih otoka ili Tonge. Previše je tu na kocki.

Ali šteta tzv. malim sportovima već je učinjena i zapravo smo u konačnici dobili jednu beskrajno apsurdnu situaciju. Uvođenjem nogometa kao iznimno popularnog sporta na olimpijske igre ono malo interesa kojeg bi ljudi eventualno imali za malene je nestalo, a sam nogomet kao takav postao je na olimpijskim igrama lakrdija, karikatura samog sebe. Drugim riječima, dobili smo jedno veliko ništa. Zbog toga ne mogu ne zapitati se: imaju li olimpijske igre, ovakve kakve sada jesu, uopće smisla? Ne bi li bilo pametnije stati na loptu, dobro promisliti i iskreno odgovoriti na pitanje: tko tamo stvarno pripada, a tko je uljez? Da, znamo, svatko želi svoj trenutak slave i svoju sudbinu smatra najvažnijom. No možda je konačno došlo vrijeme da odbacimo novčane kalkulacije, prihode od reklama, petnaestominutne medijske senzacije, lažno moraliziranje i cost-benefit analizu Igara te napokon vratimo Olimpijske igre onima kojima su nekada pripadale i kojima jedino trebaju pripadati – amaterima i istinskim entuzijastima za sport. Tehnomenadžeri, marketinški stručnjaci, financijeri i medijski moguli svoje gladijatorske igre već su dobili no one se vode negdje daleko, izvan sportskih terena. Bilo bi lijepo kada bi u budućnosti to tako i ostalo. U tom slučaju možda ću ponovno vjerovati u priču o olimpijskom duhu, kao nekada. Ovako mogu samo izreći tužnu činjenicu – za Olimpijske igre i nije me nešto previše briga.