Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Hrvatska

Judith Reisman na Medicinskom fakultetu u Zagrebu: 'Zaustavimo pornografiju'

kinsey

 

Vratila se. Oko godinu i pol nakon našeg posljednjeg susreta i vrlo ugodnog razgovora s njom, kontroverzna znanstvenica Judith Reisman ponovno je na hrvatskom tlu. Ovaj put je nismo intervjuirali ali zato smo prisustvovali predavanju koje je održala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u društvu novinara i povjesničara Timothyja Tatea te istražitelja specijaliziranog za seksualne predatore, Thomasa Hamptona.


Predavanje je otpočeo gospodin Tate koji se, unatoč brojnim predrasudama koje prate gospođu Reisman i njene pristaše, otvoreno deklarira kao socijalist po uvjerenju i kao agnostik. Međutim, kaže, gospođi Reisman privukla ga je njena briga za dobrobit djece i mladeži, a vođen zdravim razumom nije mogao negirati njene kritičke stavove o kontroverznim učenjima oca suvremene seksologije, Alfreda Kinseya. Kinseyeva djela, Seksualno ponašanje muškaraca i Seksualno ponašanje žena, kako navodi gospodin Tate u svom predavanju, predstavljala su svojevrsnu revoluciju u trenutku kada su se pojavile te su uvelike utjecale na opću promjenu društvenog stava prema seksu. Argument koji je ovdje predstavljao pravu bombu bio je: djeca su seksualna bića od samog rođenja. Gospođa Reisman i njen tim takvo što odlučno odbacuju, ponajviše zbog toga jer je Alfred Kinsey u sklopu svog istraživanja prekršio više-manje svako pravilo etičkog znanstvenog istraživanja. Ono što posebno upada u oči, a na što je gospodin Tate stavio veliki naglasak tijekom svog predavanja, jest činjenica da Kinseyev institut ni dan danas, gotovo punih šest desetljeća nakon smrti svog osnivača, još uvijek ne daje uvid u svoje istraživačke podatke te ne dozvoljava njihovu obradu. Kinseyeva istraživanja nikada nisu prošla ni tzv. peer review, stručno recenziranje od strane eksperata u istom ili srodnom znanstvenom području ili grani, što je svakako vrlo indikativno.


Kako bi došao do rezultata čiji konačan zaključak je gore već naveden stav da su djeca seksualna bića od rođenja, Alfred Kinsey koristio je usluge pedofila koji su vršili eksperimente na djeci, uključivši i bebe stare svega četiri mjeseca. Bebe su se seksualno stimulirale kako bi se postigao efekt masturbacije i penetracije, što im je izazvalo brojne traume, bol, nesvjesticu te vrlo vjerojatno doživotni podsvjesni šok. Sva ta 'istraživanja' provedena su bez ikakva nadzora no i to je Kinseyu bilo dovoljno kako bi javnosti objavio sljedeći zaključak: djeca su uživala. Gospodin Tate je, na samom kraju svog predavanja, pozvao sve prisutne u publici, kao liječnike i kao znanstvenike, da otvore svoj um te da barem dobro razmisle o navedenom. 'To je vaša dužnost', kazao je.


Uslijedio je dio predavanja kojeg je održala sama gospođa Reisman. Svoje izlaganje započela je konstatacijom da joj je drago vidjeti da postoji još netko tko je toliko ljut te u najmanju ruku začuđen Kinseyevim otkrićima. Da o njemu nema dobro mišljenje već odavno je poznato. Nije se suzdržala ni ovaj put i nazvala ga je seksualnim psihopatom, biseksualcem, sadomazohistom i pedofilom.


U razdoblju između 1943. i 1953., kada su Kinseyeva istraživanja bila u punom jeku, mnogo se toga počelo mijenjati. Upravo tada prvi put je definiran pojam seksualnog zločina, navela je gospođa Reisman. Dječju pornografiju prvu se spominje 1975., a serijsko silovanja devet godina kasnije. Zanimljivo, upravo ovdje gospođa Reisman u svojoj prezentaciji koja je pratila predavanja navodi ime Teda Bundyja, američkog serijskog ubojice, o kojem smo ovdje pisali u našem feljtonu o serijskim ubojicama. Samo dvije godine kasnije, 1986., javnost je upoznata s još jednim uznemirujućim terminom – masturbacijom do smrti.


Gospođa Reisman se, u nastavku svog predavanja, baš kao i njen prethodnik, osvrnula na pedofilske eksperimente provođene nad djecom u Kinseyevom instititutu. Prikazala je tablicu u kojoj se ti podaci nalaze, a neki od njih, poput onog da je petomjesečna beba doživjela 34 orgazma u jednom danu, posebno bodu oči. Kako to uopće možemo znati, pita se užasnuta gospođa Reisman. Što su radili toj djeci da bi došli do takvih zaključaka? Pritom su, kaže ona, koristili izraz 'partner' za osobu koja je seksualno zlostavljala dijete. Ne, to nije partner, naglašava gospođa Reisman, jednako kao što partnerom ne možemo nazvati ni onoga tko nas siluje kao odraslu osobu.


U nastavku svog predavanja gospođa Reisman podsjetila nas je na to da je svojedobno dobila sudski spor protiv časopisa Playboy, vezan uz njihovo promoviranje dječje pornografije, a također se kratko dotaknula i Aleksandra Štulhofera, profesora na katedri za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i ključne figure u stvaranju kurikuluma kontroverznog zdravstvenog odgoja u našoj zemlji, naglasivši da se upravo on školovao na Kinseyevom institutu, čime se dalo naslutiti da ga upravo zato ne smatra kompetentnim za taj društveno osjetljiv zadatak. I dalje se zadržavajući na Hrvatskoj, naglasila je kako upravo naša zemlja ima jednu od najnižih stopa tinejdžerskih trudnoća, kao i jednu od najnižih stopa pobačaja u Europi te kako bi takvu povoljnu statistiku bilo šteta pogoršati uvođenjem zdravstvenog odgoja u onom obliku u kojem je on sada predložen.


Sam kraj svog dijela izlaganja gospođa Reisman posvetila je rezultatima svog istraživanja o razvoju sive moždane tvari u djece i tinejdžera. Ona se s godinama smanjuje, a tinejdžerski mozak još uvijek nema razvijene kontrolu impulsa, emocionalnu kontrolu, sposobnost donošenja racionalne procjene te kontrolu upravljanja rizikom, što se sve može pokazati kobnim ako uzmemo u obzir sve snažniju seksualizaciju današnjeg društva, uz što se vezuje i spoznaja da tinejdžeri danas sve ranije stupaju u seksualne odnose. Sve to zahvaljujući revolucionarnim pogledima na seks Alfreda Kinseya. Prije no što je prepustila riječ svom suradniku, gospodinu Hamptonu, gospođa Reisman ukazala je prisutnima na internetsku stranicu na kojoj se poziva na borbu za zaštitu djece od utjecaja koje širi Kinseyev institut, a također je iskoristila priliku i kako bi kratko promovirala svoju knjigu Seksualna sabotaža objavljenu 2010. godine koja je sada prevedena i na hrvatski jezik.


Posljednji izlagač bio je upravo spomenut gospodin Thomas Hampton, čovjek koji je proveo punih 45 godina ganjajući razne vrste prijestupnika, a veliku većinu tog vremena posvetio je ganjaju upravo onih seksualnih. Ispričao je kako su on i njegov tim tijekom brojnih istraga otkrili više mreža muškaraca koje su povezivali njihovi zajednički perverzni interesi. Upravo pojava interneta, naglasio je gospodin Hampton, stvorila je plodno tlo za takvu nečasnu praksu. Spomenimo ovdje, usput, da gospodin Hampton također nije nikakav 'katolički fundamentalist', što se često pripisuje pristašama Judith Reisman, već deklarirani američki protestant. Inače, sama gospođa Reisman je Židovka, a ne katolkinja.


No vratimo se izlaganju gospodina Hamptona. U njemu je istaknuo kako su on i njegov tim otkrili da su brojne djevojčice i dječaci bili uključeni u veliku mrežu prostitucije. Ovdje posebno treba spomenuti pedofilsku internetsku stranicu Boylover.net čiji je webmaster prije nekoliko godina uhićen u svojoj rodnoj Nizozemskoj, a također su provedena i brojna uhićenja njegovih suradnika koji su promicali seksualno zlostavljanje djece ili sami u njemu sudjelovali. Zastrašujuće zvuči podatak da se toj virtualnoj mreži pridružilo čak 70.000 osoba. Doduše, manjina njih je sudjelovala u ilegalnim aktivnostima no opet je zabrinjavajuće saznanje na koje nam je ukazao i gospodin Hampton, da je dio njih još uvijek na slobodi.


Na žalost, naglasio je dalje gospodin Hampton, policija i sudstvo, ma koliko se trudili, ne mogu po tom pitanju učiniti dovoljno. Potrebne su ključne promjene u društvenim vrijednostima. Danas svjedočimo hiperseksualizaciji društva koja rezultira, između ostalog, brojnim tinejdžerskim trudnoćama i pobačajima. Ono što nas posebno treba zabrinuti jest spoznaja da jedan serijski zlostavljač djece u prosjeku zlostavlja oko 150 djece te da jedan od njih posljedično stvara devet novih zlostavljača. Kako to zaustaviti, pita se gospodin Hampton te nas dalje moli razmisliti o još jednom pitanju: je li seksualno obrazovanje, kakvo danas imamo, doista dobro ili ipak treba razmisliti o nekim promjenama?


Nakon što su svi predavači završili svoja predavanja – koja je dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu Davor Miličić uredno preveo s engleskog na hrvatski jezik – uslijedila su pitanja publike, što je proteklo u vrlo kulturnoj i prijateljski nastrojenoj atmosferi bez provokacija na kakve smo bili navikli na, recimo, Fakultetu političkih znanosti. Prvo pitanje postavljeno gospođi Reisman bilo je kako to da Kinseya istraživanja nisu naišla na opoziciju obzirom da su bila tako kontroverzna. Gospođe Reisman odgovorila je da je Kinseyevo istraživanje lažno te kako je više uglednih znanstvenika kritički ukazivalo na to no kako njihove primjedbe nisu uspjele doći do masovnih medija koji su tada zaluđeno pisali o Kinseyevoj seksualnoj revoluciji znajući da će im upravo to donijeti čitanost.


Na pitanje koja država u svijetu ima najbolje seksualno obrazovanje gospođa Reisman je odgovorila – niti jedna. Uz to je u šali dodala kako bi dobro seksualno obrazovanje imala ona zemlja koja bi ga zadržala na onoj razini na kojoj je bilo pedesetih godina prošlog stoljeća, a potom je u ozbiljnijem tonu naglasila kako smatra da seksualno obrazovanje mora biti dijelom satova biologije u školi, a ne zaseban predmet. Tako je, kaže, ona učila i smatra da je to u redu.


Uslijedilo je obraćanje jednog mladića koji je naveo kako su djeca i tinejdžeri danas sa svih strana izloženi pornografiji te njegovo pitanje što po tom pitanju poduzeti. Kako tu djecu i te mlade ljude zaštititi? Gospođa Reisman složila se s mladićem te navela kako smo danas došli u tu situaciju da djeca već zlostavljaju drugu djecu, pa čak i dječaci zlostavljaju svoju braću. Ovdje je, doduše, navela i kontroverznu tezu da je posljedica takvog zlostavljanja kasnije 'umišljanje žrtve da je homoseksualac.' Odgovorajući dalje na ovo pitanje navela je kako smatra da treba poduzeti odgovarajuće akcije protiv pornografije i njenog štetnog utjecaja te kako je prvi korak na tom putu raskrinkavanje Kinseya i njegovih u najmanju ruku dubioznih učenja.


Potom se auditoriju obratila jedna od profesorica Medicinskog fakulteta u Zagrebu koja je pozvala svoje kolege na sastavljanje otvorenog pisma ministru znanosti, obrazovanja i sporta, Željku Jovanoviću, u kojem će iskazati svoju zabrinutost, ponajviše zbog činjenice da je ministar navodno zabranio predstavnicima osnovnih i srednjih škola sudjelovanje na predavanju gospođe Reisman te zbog činjenice da oštro negira svaki njen argument, bez imalo želje za dijalogom. Gospođa Reisman na to je odgovorila kako pozdravlja inicijativu te kako smatra da je otvoreno zauzimanje stava medicinske zajednice vrijedno i važno.


Odgovorajući na posljednje pitanje večeri, što misli o Američkoj udruzi psihijatara i njihovom definiranju raznih seksualnih preferencija, uključujući i homoseksualnost i pedofiliju, odgovorila je kako ih smatra politički obojenom organizacijom. Time su pitanja okončana, a nakon predavanja doktorica Reisman srdačno je porazgovarala s brojnim sudionicima te je potpisivala svoju gore spomenutu prevedenu knjigu. Unatoč već poznim godinama, gospođa Reisman i dalje je neumorna u svojoj borbi za zaštitu djece od pedofila i stoga vjerujemo da još nije rekla svoju posljednju riječ.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version