Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Hrvatska

Kapović zove na revoluciju, mi smo spremni!





















Nakon mučnog čitanja poduljeg intervjua Mate Kapovića povodom osnivanja njegove "radničke fronte", začinjenog upadicama njegovih suradnika, gdje tvrde da su "ako treba spremni i za revoluciju", odustao sam od toga da se osvrćem na svaku ponaosob tezu koju tamo iznosi. Naime, debilne su.


No zato bih mogao posve besplatno Kapovića i njegovu radničku frontu, koja jasno ne uključuje nikog tko je ikad iole ozbiljno radio, uputiti na male "rupe" u njegovom viđenju ekonomije jer je izgleda da nikad nije pročitao niti jednu ozbiljnu knjigu s tog područja osim možda Marksovog "Kapitala", a i njega bez razumijevanja i kritičkog diskursa. Kad smo kod toga, ni Marks nikad u životu ništa ozbiljno nije radio ni zaradio, živio je, kao pravi komunist, uglavnom na dug i od tuđeg novca. Zanimljivo je kako ljudi koji iznose posve retrogradne ideje iz 19. stoljeća smatraju sebe strašno progresivnim, zanemarujući sve ono do čega su pedantni znanstvenici na velikim svjetskim sveučilištima došli u posljednjih sto i više godina. Fascinantno je pritom da u tom cirkusu sudjeluje i Dimitrije Birač, kojeg navode kao vanjskog suradnika Ekonomskog fakulteta.

Teorija i praksa samoupravnog kretenizma

Kapović postavlja brojna pitanja na razini petogodišnjaka, na koja su odgovori itekako dostupni, naravno onima koji ih žele čuti, i postavlja nebulozne konstrukcije. Po njemu je orijentacija na turizam loša jer bavljenje turizmom "onemogućava ljudima korištenje godišnjih odmora ljeti". Pravedno bi bilo da nam turisti dolaze na Jadran zimi jer radnička klasa ima pravo na godišnji odmor. Hotele ćemo ljeti zatvoriti, jer stvarno nije u redu da konobari rade ljeti. Stavit ćemo natpise "idite negdje drugdje". A problem nezaposlenosti ćemo riješiti gradnjom tvornica. U Matinoj glavi sve je jednostavno: kupit ćemo strojeve, sagraditi hale, ograničiti uvoz, a radnici će imati jako puno novca jer neće biti kapitalista koji će im oduzimati višak vrijednosti! I svi će se naravno jagmiti za njihovim proizvodima, jer poznato je da je radnik u tvornici "Crvena zastava" zarađivao mnogo bolje nego onaj u "Mercedesu" na kojem se kapitalist bogatio.

Odlike života u socijalizmu, poput besplatnog zdravstvenog osiguranja i besplatnog školstva (kao da to isto ne postoji i u državama koje nisu socijalističke), jednakih plaća za sve i uravnilovke, nepostojanja tajkuna i kapitalista koji uzimaju višak vrijednosti radnicima, i sličnog, Kapović jako dobro razumije, no na njegovu žalost ne razumiju ih kubanske izbjeglice koje plivaju preko mora punog morskih pasa kako bi se domogli kapitalističke Floride, ili sjevernokorejske koje bježe preko minskih polja u kapitalističku južnu. Zašto komunizam baš nikad i nigdje nije dao željene rezultate, od današnje Venezuele, naftom prebogate države do zemalja koje su prije komunizma bile uspješne i bogate, poput Prusije, Češke, ili Kube?

Problem Kapovićeve ekipe je što se nikad ne pitaju zašto je socijalizam kao projekt uopće propao, prvenstveno na ekonomskom planu. Nikad se ne pitaju zašto su socijalistički proizvodi bili tako bijedni, zašto je socijalizam tehnološki i u svakom pogledu iz godine u godinu zaostajao za "kapitalističkim" svijetom, zašto su unatoč tome što je socijalizam gradio tvornice na svakom ćošku građani čekali u redovima za doslovno sve, zašto su golema ulaganja sedamdesetih u "proizvodnju" rezultirala tek golemim nestašicama, švercom, i krizom osamdesetih. Ako se i pitaju, odgovor je "jer nije bilo dovoljno socijalizma", odnosno, po Kapoviću i njegovom suradniku Getu, "mi nećemo samoupravni socijalizam kakav smo imali, hoćemo neku vrstu demokratskog socijalizma. Jer ni u onom takozvanom socijalizmu samoupravljanje nije bilo razvijeno do kraja, već se znalo tko je gazda. Treba ići prema socijalističkom načinu razmišljanja, ali u širokoj demokraciji." Ponesen proklamiramom njihovom demokratičnošću, pokušao sam postaviti toj ekipici nekoliko pitanja preko Facebooka, kako bih im, dobrohotno, pomogao sagledati neke vlastite zablude. Reproducirati ga doslovno ne mogu, jer su mi, u skladu s proklamiranom demokratičnošću, pobrisali sve postove i blokirali me. No to je teklo otprilike ovako:

Demokracija u teoriji i praksi

"Kažete da je stvar jednostavna, pokrenut ćete proizvodnju, zaposlit ćete ljude u tvornicama, odakle ćete isplatiti radnicima plaće i dug dobavljačima? Lako je pokrenuti proizvodnju, teško je prodati nekom to što ste proizveli. Još teže je prodati uz profit i vratiti uloženo."

"Nama cilj nije profit, nama je cilj da radnik od svog posla može imati život dostojan čovjeka".

"U redu, ali čime ćete platiti radnika ako ne zaradite prodajom proizvoda? Auto gumama koje proizvede, kao u onom prije socijalizmu? Kako ćete, ako nemate profita, opstati dugoročno? Firma ili ima profit ili gubitak, gubitak netko mora pokriti. Nema trećeg. Kako ćete se tehnološki razvijati, ulagati u širenje tržišta, nove proizvode, ako nemate profita?"

"Ne mislite valjda da se nećemo prvo pobrinuti za plasman proizvoda".

"Kome? Kako mislite plasirati svoje proizvode na ionako prezasićeno tržište ako sami kažete da vam konkurentnost nije bitna? Koliko mislite da bi koštao plazma televizor razvijen i proizveden samo za domaće tržište? A ako mislite izvoziti, morate imati konkurentan proizvod. Zašto bi itko kupio te proizvode ako može dobiti bolje i jeftinije negdje drugdje? I zašto mislite da bi takav proizvod, ako nije dovoljno dobar za Nijemca, trebao biti dovoljno dobar za mene?"

"Ti si ustaša i apologet kapitalizma s govno.hr".

"Ne razgovaramo o ustašama i partizanima nego striktno o ekonomiji. Ne mislite valjda da se plaće mogu propisati dekretom, niti da će problemi na koje vas se upozorava otići sami od sebe ako ih dovoljno dugo budete ignorirali. Evo, upravo je jučer propala Opelova tvornica u Bochumu, strojevi se prodaju za kunu, sve najmoderniji japanski i njemački roboti, kupite "sredstva za proizvodnju", i proizvodite. Imate i postrojenja švedskog Saaba isto za kunu. Gubili su pet tisuća eura po svakom proizvedenom automobilu, kako biste to riješili? A, da: digli bi cijenu auta koje ionako nitko nije kupovao za još pet tisuća, da pokrijete troškove. Ali onda bi smanjena prodaja zbog još veće cijene dovela do novih gubitaka zbog većeg udjela fiksnih troškova po jedinici, troškova razvoja..."

(nestanak desetak upisa, od kojih niti jedan nije spominjao ideologiju i blokada moje malenkosti. A taman sam ih htio pitati, kad ih toliko bole kopači po kontejmerima, kad su zadnji put iz svog džepa kojem od tih sirotana dali dvije kune). Toliko o demokraciji. Što zapravo ni ne treba čuditi: nije slučajno da niti jedna socijalistička zemlja nije bila demokratska. Razlog je taj što kad čovjeku oduzmete ekonomske slobode, slobodu da samostalno raspolaže svojim novcem koji je rezultat njegovog rada i znanja, da kupuje i prodaje što ga volja, da slobodno prodaje svoje sposobnosti i znanje, svoj rad kome god želi, oduzeli ste mu sve slobode. Tamo gdje vlast određuje tko će, koliko, i čega proizvoditi i koliko će za to dobiti, demokracije jednostavno ne može biti, slobode još manje. Uostalom, jedino mjesto gdje danas postoji komunizam, gdje svi rade prema mogućnostima, a dobivalju prema potrebama, gdje nitko ne može ostati bez posla i krova nad glavom i gdje nitko ne prosi a svi imaju sve što im treba, gdje su svi ekonomski jednaki i jednako tretirani, su zatvori.

Kratki tečaj političke ekonomije (kurs političeskoj ekonomii)

Probleme očito ta ekipa misli rješavati tako što će zatvarati pred njima oči: upravo je ta vrsta ignorancije i dovela socijalizam do propasti. To je uostalom problem koji je primjetan već u samim Marksovim radovima. Marksova doktrina je prepuna logičkih pogrešaka i krivih premisa, golemih rupetina u znanju, i neriješenih očitih problema. Njegove zamisli o ekonomiji su zasnovane na "radnoj teoriji vrijednosti", koja pretpostavlja da proizvod u koji je uloženo više rada više i vrijedi. Ta teorija može funkcionirati, kako su mnogi dokazali - pa i stvarnost, samo u predtržišnim ekonomijama, gdje svako domaćinstvo samo proizvodi sve što mu treba, pa oni koji više proizvode i imaju više.

Tamo gdje su ljudi specijalizirani, gdje svoje proizvode nude na tržištu, cijena proizvoda nema nikakve veze s količinom uloženog rada. Biste li radije kupili ručno rađen automobil ili onaj kog su sastavili roboti, kvalitetniji i jeftiniji? Košta li iphone 6000 kuna zbog rada kineskih radnika koji ga sastavljaju, ili zbog branda? Zašto NIKE tenisice koštaju 200 dolara u dućanu, a sedam dolara im je proizvodna cijena, dok socijalističke tenesice nitko nije htio ni badava? Čitava Kapovićeva teorija, preuzeta od Marksa, zanemaruje očitu činjenicu: cijenu ne možete odrediti kako vam se svidi niti po tome koliko vam treba. I vi, i ja, i Kapović, svi smo kad - tad nešto prodavali: nitko od nas nije prodao rabljeni stan niti auto, niti bilo što drugo prema "troškovima uloženog rada", niti prema svojoj želji. Kupca nije briga koliko smo mi to platili niti što smo uložili. Briga ga je može li to isto ili nešto slično dobiti drugdje jeftinije. Prodali smo po najvećoj cijeni koju smo procijenili da možemo dobiti: samo bi idiot uradio drukčije i prodao bilo što za manje nego što najviše u tom trenutku može dobiti.

Kapovićevi genijalci bi jednostavno riješili problem gubitaka tvornice, sudeći iz razgovara s njima: odredili bi cijenu tako da "pokrije troškove". I time su izumili ekonomski perpetuum mobile, u kom nitko nikad neće propasti! I svi će imati sve, pa i "pravo na posao". Povijest je dokazala da to tako jednostavno ne može funkcionirati. Taj eksperiment je proveden u stotinjak država svijeta do sad, i svugdje je pao na istim stvarima.

Razuman čovjek bi tu zaključio da s idejom nešto nije u redu: jedna od boljih definicija ludila kaže da je to ponavljanje istog postupka u očekivanju drukčijeg rezultata. S te strane, pokušaji socijalista da stvore "novo i pravednije društvo" po istom receptu koji je do sada dao tek bijedu i nasilje nad vlastitim građanima su nalik pokušajima srednjevjekovnih alkemičara da iz blata dobiju zlato: pritom su zanemarili da bi, kad bi zlata bilo u neograničenim količinama, ono vrijedilo upravo koliko i blato. Čak i da su uspjeli u nemogućem naumu, opet ne bi postigli baš ništa. Ista stvar važi i za socijalizam: čak i kad bi uspio u svojoj intenciji, što znanstveno jednostavno nije moguće, zapravo ne bi postigao baš ništa, jer bi vaš društveni status u takvom društvu neograničenog materijalnog obilja za sve ovisio od posve drugih stvari: društvo bi ostalo jednako hijerarhijsko, samo hijerarhija ne bi više ovisila o vlasništvu nad materijalnim stvarima i kapitalom (a o tome ionako sve manje ovisi u razvijenim zemljama: znanje je jedini pravi kapital budućnosti).

U marksističkoj paradigmi, čovjek bi trebao postati slobodan od vezanosti za određeni posao, pa bi, po njemu, mogao ujutro biti poljoprivrednik, popodne filozof, a sutra ujutro radnik u tvornici ili se baviti znanošću. U današnjem svijetu, to bi valjda trebalo izgledati tako da bi Kapović jednog dana mogao biti filozof, idućeg dana vrhunski atomski fizičar, u nedjelju poljoprivrednik na farmi sa 5000 krava, a u ponedjeljak pilot nadzvučnog aviona ili liječnik specijalist. Pri čemu je za svaki taj posao potrebna cjeloživotna specijalizacija.

Pogreška je, naravno, u samoj teoriji. Zato je i Kapovićeva ideja da treba "vratiti opljačkano u privatizaciji radnicima pa će sve biti super" (kao što je valjda sve bilo super u zadnjih deset godina prije privatizacije, obilježenih štrajkovima, nestašicama, hiperinflacijom, bankrotom države 1983. iz kojeg nikad nije izašla, i na kraju rasprodajom svega za kiki riki, kako inače bude kad propadnete pa morate imovinu prodavati u bescjenje) jednako glupa kao i teorija sama: privatizacija je bila tek posljedica propasti komunizma kao sustava, pa su stoga njihove tlapnje o tome kako sve treba nacionalizirati jer, kažu oni, i državne tvrtke mogu eto poslovati s profitom (i pritom navode primjer mafijaškog HEP-a kojem plaćamo sulude cijene struje i plina, pa oni kao monopolist eto posluju s profitom) jednako promašene.

Ideja je super, nacrt je super, samo stvar ne funkcionira

I tu dolazimo do još jednog problema socijalizma kojeg Kapovićeva ekipa ne želi prepoznati. Relativan uspjeh ekonomija sa slobodnim tržištem u odnosu na socijalistička je jednostavno poraz Marksove teorije u stvarnom svijetu. Potonje su određivale cijene dobara prema proizvodnim cijenama, ne prema stvarnoj potražnji za nečim od strane kupaca, i zato je dolazilo do posve neekonimčne raspodjele resursa: što se više proizvodilo, više je bilo nestašica, što se više gradilo tvornica, više je bilo stvarno besposlenih (iako možda formalno zaposlenih). Najgora devijacija slobodnog tržišta se događa kod monopola, gdje monopolist može dizati cijene iznad onog koliko je njihova stvarna tržišna vrijednost, i koji nužno više sredstava troši na obranu svoje monopolističke pozicije nego na ulaganje u razvoj i kvalitetu. No nacionalizacijom se događa upravo to: socijalizam zapravo nije uništio kapitalistički način proizvodnje jer uostalom i sam Marks je zaključio (i to posve točno) da način proizvodnje, dostupna tehnologija, određuje društveno uređenje, a ne obratno. Zašto je pomislio da je "povijest moguće okrenuti naglavce", nije nikad razjasnio. Nije ni Mate Kapović.

Pa mu je tako promaklo da "socijalizam" zapravo nije ukinuo "kapitalizam", nije niti mogao: tek je sve sveo na partijski monopol nad kapitalom, gdje je centralni komitet bio jedini "kapitalist". I socijalističke ekonomije su se u stvari ponašale po obrascu po kom se jedino može ponašati svaki monopolist ako želi opstati: u razvoj se nije ulagalo, jer to nema nikakvog smisla u državnom monopolizmu, pa se zato isti model automobila proizvodio tridestak godina i dulje, i to po Fiatovoj kapitalističkoj licenci (Lada) dobivenoj preko veze s KP Italije. Monopolska pozicija se branila uništavanjem sposobnijih, hajkom na male privatnike, borbom protiv uvoza. Cijene su se određivale po sistemu "naplatit ćemo koliko nam treba da pokrijemo troškove", što je rezultiralo crnim tržištem na kom su cijene bile stvarne. Razvila se korupcija do neslućenih razmjera, a kad bi ponestalo stranih izvora financiranja, prešlo bi se na inflatorno financiranje. Do očekivanih "promjena u načinu proizvodnje" nije došlo, ali jest došlo do "promjene svijesti", ali ne onakvoj kakvoj su se nadali: došlo je do svijesti da se do uspjeha dolazi "na druge načine". Koje?

Promašenost modela "redistribucije bogatstva" najbolje pokazuje današnji Zimbabwe, nekad pod kolonijalnom upravom "žitnica Afrike", a danas, pod Mugabeom, nekadašnjim miljenikom Euroljevice, propala država u kojoj svi gladuju. Mugabe je, kao i Kapović, zaključio da nije pravedno da bogati bijeli kolonisti imaju farme, a crnci ne. Pa je rekao "idite i otmite im farme". Njegovi podanici su to krenuli raditi, no to ih nije učinilo farmerima, nego tek pljačkašima farmi i ubojicama: stvarno, ako opljačkate jednu farmu, ubijete vlasnika, i otmete mu sve što ima, zašto biste ostali na njoj nakon što ste sve pojeli i popili, i živjeli od rada i znoja? Za to niste ni morali pljačkati farmu, uostalom, mogli ste u znoju lica svoga iskrčiti džunglu i napraviti sebi svoju farmu, ako ste sposobni za to, zar ne? A ako niste, niste: pa bi tako oni, kad bi opljačkali jednu farmu, krenuli pljačkati iduću, dok nisu nestale sve farme, i dok sve nije ponovo prekrila džungla.

A to je zapravo paradigma onog što se događalo nakon svih revolucija. Kad bi se sve "nacionaliziralo", kapital skupljan stoljećima nestao bi u par dana, kao da ga nikad nije niti bilo. Stvoren je nakaradni sustav koji najbolje opisuje anegdota o najuspješnijem direktoru tvornice u SSSR-u koji bi svake godine dobivao "Lenjinovu nagradu": tvornica, koja je inače proizvodila televizore, je svake godine uspijevala ispuniti "plan proizvodnje", što je u SSSR-u, gdje su tvornice tada mjesecima čekale na dijelove od kooperanata, gdje ništa nije funkcioniralo, i gdje je opskrba bila uglavnom usmjerena na crno tržište, bilo ravno čudu. Nitko nije znao kako, do "perestrojke": tada je otkriveno da su televizori izlazili iz tvornice nedovršeni, bez pola dijelova koji su nedostajali, i odande išli uglavnom ravno na smetlište. On je doslovno shvatio poruku koju danas odašilje Kapović: "Nije nas briga za profit, distribuciju ćemo dogovoriti unaprijed". Koga briga što te televizore nikad nitko nije kupovao? Zaposlio je ljude, osigurao im plaće, oni su nešto kao radili i ispunili plan, kakav je rezultat tog rada to u socijalizmu ionako nitko ne pita! Kakav profit, kakvo tržište! Uostalom u čemu je razlika ako proizvode odvezete ravno na smetliše ili na skladište poput onog u Borovu, gdje su naši dečki nakon rata nalazili cijele hale prepune robe proizvedene šezdesetih godina prošlog stoljeća, koja se nikad nije makla dalje od tvorničkog skladišta? Na slobodnom tržištu, ako ne uspijete prodati što proizvedete, propadate. Zato dolazi i do kriza. U socijalizmu nikad ne dolazi do kriza - socijalizam sam od početka do kraja je jedna velika kriza.
Uzrok tome je taj što kapitalizmu nije imanentna pravednost, nego učinkovitost. Kapitalizam nije sam po sebi ni praveden ni nepravedan, on samo jamči najveću moguću učinkovitost, i najbolje moguće korištenje resursa, uključujući ljudske. Socijalizmu je pak imenantna neučinkovitost, zbog centraliziranog odlučivanja, ali mu nije imanentna pravednost.

Neukost kao temelj političkog programa

Kapovićeve teorije o tome kako treba samo oteti kapitalistima nadzor i pošteno podijeliti pristojne plaće radnicima isto tako nemaju uporište u stvarnosti. Hrvatski radnik, i da radi badava, bi za većinu stranih investitora bio - preskup. Jer mu takav kadar u takvoj državi vjerojatno uopće niti ne treba! Ekonomisti, nobelovci, znanstvenici - mnogi su ljudi utrošili život da bi došli do saznanja što sve utječe na plaće radnika, što ih stvarno određuje, no genijalcima poput Kapovića njihove studije ne trebaju, oni su oduvijek znali da je dovoljno tek ukinuti kapitaliste i privatnike, pa će biti dovoljno novca za sve, kao da je novac nešto fiksno, a ne nešto što se stvara kroz ekonomiju: neučinkovita socijalistička ekonomija ne može stvarati novac. Ne može ga ni zadržati. Kapital nema fiksnu vrijednost: tvornica u koju ste uložili milijardu dolara, može preko noći postati bezvrijedna ako nema više potražnje za onim što proizvodi. Ili ako u zemlji izbije revolucija. Novac, zlato, sve može naglo dobiti ili izgubiti vrijednost. Plaće ne određuje ni poslodavac ni država, niti to realno može, ako se želi zadržati učinkovitost ekonomije. One su određene razinom tehnološkog razvoja neke ekonomije, razinom infrastrukture, stručnošću i obrazvanošću radne snage, disciplinom i radnim navikama, kulturom, a najviše razinom kapitaliziranosti neke ekonomije. Zato su Kapovićeve lamentacije o tome da je to što su u Indiji plaće male a u Njemačkoj velike rezultat neke svemirske socijalne nepravde promašene kao i sve ostalo: to je tek posljedica stoljeća i stoljeća štedljivosti i racionalnosti bavarskih domaćica, radišnosti, organiziranosti i tehničke inteligencije njemačkih radnka i inženjera, te društvene klime u kojoj se poštuje vlasništvo i zakoni i porez se plaća bez pogovora. Red, pametan rad i disciplina: nema drugog načina.

Marks je tvrdio da će u budućnosti rad biti temelj za stvaranje dodane vrijednosti, da će udio rada prevladavati nad udjelom kapitala. A povijesni podaci su pak jasno pokazali, suprotno onom što je Marks tvrdio i što Kapović tvrdi, da kontinuirano raste udio kapitala, a smanjuje se udio rada. Radnici sve manje ikom trebaju: mi iz industrijskog prelazimo u postindustrijsko društvo, a Kapović se i dalje obraća radničkoj klasi, koja sve manje postoji, i poziva na stvaranje besklasnog društva, iako u praksi znamo da i u socijalizmu i te kako postoje dvije klase - partija i svi ostali. U kapitalizmu pak postoje bar tri - radnička, koja je uvijek i najbrojnija, srednja, i "kapitalisti". I ne, u socijalizmu nije postojala srednja klasa, netko vas je slagao: to su na zapadu visokoobrazovani ljudi koji žive u kućama u predgrađima i voze Mercedese. Kod nas su doktori i inženjeri živjeli po mamuticama.

No je li moguće bar ujednačiti plaće unutar ekonomije? Je li moguće "pravedno" raspodijeliti plaće tako da trafikantica dobiva ako ne koliko i doktor, a ono novac "dovoljan za život dostojan čovjeka"? Ne, jer razina plaća u određenoj struci je isto odnos tržišnih odnosa. Država danas pokušava smanjiti plaće liječnicima, pa oni bježe u inozemstvo. Državno petljanje u plaće dovodi nužno do demotivacije sposobnih, ljudi brzo dođu do zaključka da se trud i rad ne isplate, jer država uzima radišnima i sposobnima, obrazovanima i kompetetnim, i daje "potrebitima". Na Kubi su davno uvedene jednake plaće za sve: od doktora do čistačice. Rezultati su porazni, a opća razina plaća je pala na nekih petnaestak dolara mjesečno. Da, kilogram mesa košta oko pet dolara. Zgrade po Havani se masovno ruše od dotrajalosti, jer se nikom ne isplati ulagati u "društveno vlasništvo". Takva situacija dugoročno dovodi do toga da vam kronično fali visoko stručnih i visoko obrazovanih. To nužno dovodi do filozofije "ne mogu oni mene tak slabo platit kak ja mogu slabo radit", i do toga da su najpopularniji proizvod socijalističkih škverova bile gradele koje su radnici izrađivali i prodavali za svoj račun za radnog vremena i od materijala društvene firme ("nije moje"). Radnik time krade od samog sebe? Ne, nego od ostalih zaposlenih i države koja će u konačnici pokriti gubitak otimajući uspješnima! Ljudi nisu glupi, znaju što im se isplati.

Poziv na revoluciju

O tome gdje sve leže promašaji takvih teorija i zašto nikad niti jedan eksperiment nije polučio baš nikakav uspjeh, od Chavezove Venezuele i Castrove Kube do bivše Jugoslavije i SSSR-a bi se moglo pričati dosta. Kina danas ima istu komunističku partiju na vlasti koja je tamo već šezdesetak godina: nakon što su desetljeća proveli u krajnjoj bijedi, uz stritkno socijalisitčku ekonomiju, naglo su prihvatili turbokapitalizam i danas su već par desetljeća najpropulzivnija ekonomija svijeta. Ako danas igdje postoji nepatvoreni "laissez faire", to je Kina. Naravno, on sam po sebi nije dovoljan za ma kakav uspjeh, no činjenica je da su sve države koje su eksperimentirale sa socijalističkim idejama, čak i u blagom obliku poput Grčke, Španjolske i Argentine, završile u bankrotu. Socijalne države, koje sa socijalizmom kao takvim nemaju veze, su pak uspijevale tek u državama poput Švedske, gdje nikom nijje padalo na kraj pameti zloupotrebljavati široka socijalna prava, dok nisu doselili balkanci i arapi pa se ta prava sad ukidaju. Zemlje poput Čilea, koje je marksistička autorica Naomi Klein krizitizrala u "Doktrini Šoka" navodeći ih kao primjer "imperijalizma koji crpi resurse", su redom vrlo uspješne ekonomije. Naprotiv, upravo je socijalizam uslijed svoje neučinkovitosti sve više i više uništavao prirodne resurse i stvorio ekološku katastrofu svugdje od SSSR-a do Istočne Njemačke. Čemu imati obzira prema okolišu, uostalom, ako vam je jedini cilj materijalni?

Na kraju, Kapović kaže: " beskompromisni poziv na evoluciju, ali ako je potrebno spremni smo i na revoluciju". Volio bih, iskreno, vidjeti tu revoluciju, jer mi je pun kufer revolucionara iz fotelja, i vođa radničke klase koji, poput Marksa, nikad u životu dana nisu pošteno radili niti zaradili išta, već su živjeli od državnih sinekura i tuđeg novca. Jedan komentar na facebooku najbolje sažima suštinu priče: "Mate i prijatelji samo žele doći u poziciju kontrole resursa koju svojim radom i sposobnošću nikad ne bi imali. Stoga, neće prezati od krvi, nasilja, revolucija i svega što bi uklonilo one koji sad posjeduju ono sto oni žele za sebe". No, koliko god se ne slažem s njima ni u čemu, jer mi jednostavno određeno ekonomsko znanje ne dozvoljava da podržim poglupe floskule bazirane uglavnom na logičkom modelu "wishfull thinkinga", oliti po naški "što se babi htilo to se babi zbilo" ("sagradit ćemo tvornice, nacionalizirati kapital, zaposliti ljude bez da im otimamo višak vrijednosti, i svi ćemo živjeti bogato, sretno i zadovoljno, i nije nas briga zašto je taj isti eksperiment već sto puta propao"), mogu im obećati: ako su oni spremni okrvaviti ruke u revoluciji, krenuti s kalašnjikovima na zgrade banaka, baciti s petog kata Todorića i pobiti mu cijelu familiju, izvesti pred streljački vod svakog tko ima više novca od njih kako bi ga opljačkali pod firmom revolucije - nemojmo se zavaravati, cijeli Marskov nauk nije ništa do li način da se "intelektualno" opravda pljačka, i marksisti nisu do li ljudi koji žele jednostavno okrasti uspješnije od sebe u nadi da će time biti u svojim očima manje neuspješni, a ne tek banditi - pa, ja ću im se pridružiti. Ako je Kapović spreman dokazati da je u stanju okrvaviti ruke do lakata, ja ću do ramena. Prošli put mi se nije svidjelo u komunizmu, pa možda će mi izgledati bolje osiguram li sebi na vrijeme mjesto budućeg partijskog sekretara. No, nekako se ne bojim da ću ovo obećanje ikad morati ispuniti.

 

Izvor: dnevno.hr

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version