Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

Nacionalistički Pelješki most

ljepotica

 

"Suludo je graditi cestu preko tuđe države, ukoliko morate povezati svoju zemlju sagradite most preko svojeg teritorija", rekao mi je Michael Bell pred nekoliko dana kad je razgovor u kafiću tik iznad kamenitih vrata skrenuo na tu temu. Čovjek zna što priča, jer se kao profesor i znanstvenik na Imperial Collegeu u Londonu, jednom od boljih u branši, bavi uglavnom istraživanjem propusnosti i pouzdanosti trasportnih mreža. 

 

No, čovjek ne mora biti prometni stručnjak da bi vam to rekao. Dovoljno je da je Englez, koji razmišlja na način svojstven jednoj uspješnoj i velikoj naciji, ili općenito zapadnjak koji o problemu razmišlja nepristrano i neopterećen našim bedastoćama i medijima koji zamućuju vid i pamet. Da, suludo je dovesti se u položaj da vam jedina cestovna prometna veza s jugom države prolazi kroz drugu, k tome politički krajnje nestabilnu državu na koju, grubo rečeno, nije moguće računati i koja je više protektorat nego prava država. 

 

Čim je ozbiljno krenuo projekt krenulo je i njegovo sabotiranje, kako se inače događa sa svim važnim projektima za Hrvatsku.  Kad Boris Dežulović, velemajstor spina i podmetanja, tako skoči protiv nekog projekta kao što je skočio protiv Pelješkog mosta, možete biti sigurni da je taj projekt ključan za Hrvatsku i njene interese,  i strahovito opasan po "regionalne integracije" i interese "regiona zapadni Balkan". Uostalom, sjetite se kako je vješto usred rata okrenuo javnost protiv Jure Radića pričama kako je ovaj nestručan jer je sagradio most "tamo gdje puše bura". Most se, da podsjetimo, gradio tamo gdje nisu dosezale granate JNA koja je stari most srušila i pod čijom je okupacijom dio Hrvatske tada bio, i to je ono što je Dežuloviću zapravo smetalo. A kad se takvima pridruži cijela bošnjačka nacionalna i politička elita, onda vam to dođe kao dokaz u kojoj mjeri je on bitan za odnos snaga između RH i BIH, i u kojoj mjeri bi on ojačao poziciju Hrvatske u međunarodnim odnosima, konkretno spram BIH, a njih doveo u položaj da nas ne mogu ucjenjivati. Dodajte tome kompletnu jugocentričnu, "antinacionalističku" i kroatofobnu medijsku scenu i imate sliku kome smeta most, a onda nije teško zaključiti i zašto. 

 

Agresivna hajka na most je krenula iz Sarajeva, od Harisa Silajdžića i njegove ekipe, koji su u mostu odmah prepoznali opasnost za svoje interese. Pokušali su sabotirati gradnju mosta posve nerealnim zahtjevima za mogućnošću prolaska supertankera u maleni i plitki neumski akvatorij, u kom se takvi brodovi ne bi doslovce imali gdje okrenuti. To je riješeno tako što je Hrvatska pristala dignuti kolnik mosta na nevjerojatnu visinu, a to je pak dramatično podignulo cijenu gradnje, a upravo je cijena kasnije poslužila protivnicma mosta kao glavni argument. Je li to bio samo pokušaj sabotiranja gradnje mosta kojom bi RH prestala prometno biti ovisna o dobroj volji ili BIH stvarno kani graditi luku u Neumu? Vjerojatno oboje. Franjo Tuđman je lukavo, iznajmivši na dugi rok BIH dio luke Ploče koja je odlično prometno povezana sa zaleđem u BIH njih doveo u položaj da su ovisni o Hrvatskoj u pogledu izlaza na more, kao protutežu naše cestovne ovisnosti o BIH.  

 

Gradnjom mosta Hrvatska bi se zaštitila u slučaju budućeg rata i nemira u BIH, te izbjegla da se ponovo nađe u situaciji u kojoj je bila za rata kad je jedina veza s jugom zemlje bila brodska, ali bi izbjegla i moguće političke pritiske i ucjene iz Sarajeva. "Koridor" koji su Hajdaš Dončić i njegov bošnjački kolega Hadžić predložili ne samo da nas vraća u prometnu ovisnost o BIH, nego stvara i druge probleme, primjerice zacrtani koridor ide kroz vodozaštitno područje, a treba isto tako biti siguran da će lukavi Bošnjaci cestu iskoristiti za "etnički inženjering", u čemu su se pokazali posebno dobri. Primjerice, koridor V c jadransko - jonske auto - ceste ide - ravno kroz Šuškovo naselje. Ono što izgleda jeftino nije uvijek jeftino: pogledajte samo situaciju Palestinaca koji moraju preko Izraela dolaziti do pojasa Gaze. Da ne bude zabune, auto cesta prema Dubrovniku može prolaziti kroz BIH - no svrha mosta je posve druga, svrha je povezati prometno hrvatsku bez ovisnosti o BIH i, još važnije, omogućiti razvoj poluotoka Pelješca i otoka Korčule.

 

Što se toga da navodno "ima i jeftinijih rješenja od mosta" tiče, ne morate biti stručnjak za mostove i tunele da biste znali da je laž da tunel pod morem košta manje nego most, ako želite da njime prometuju automobili. Ne možete tek tako spustiti betonsku cijev na dno, kako je to neukima prezentirano. Potrebno je osigurati ventilaciju, a to je skupo i gotovo nerješivo, osigurati ulaz i izlaz dugačkim tunelima u kršu, a da ne govorimo da bi tunel bio osjetljiv na terorizam i sabotaže mnogo više nego most, pa i na slučajne nesreće poput nemarno bačenog sidra kakvog velikog broda. Uostalom, nisu svi na svijetu budale pa da grade mostove a ne tunele. Sve je to također bilo u svrhu odvraćanja javnosti od gradnje mosta, znajući da od tunela ionako ne bi moglo biti ništa.

 

Javljale su se još luđe ideje, poput gradnje tunela ispod BIH - i uvjeravalo nas se da bi i to bilo jeftinije od mosta! Na kraju je prihvaćeno rješenje "brze ceste kroz BIH" koje će navodno koštati tričavih 5 milijuna eura, što je očita laž. Riječka obilaznica duga 3,5 km je koštala 640 milijuna kuna, odnosno 185 milijuna po kilometru! Jasno, ovdje će cesta zbog jeftinijeg otkupa zemljišta - koji iz nekog razloga nije uračunat u navodnih pet milijuna, biti jeftinija od toga, ali sigurno mnogo, mnogo više pet milijuna - tim novcem možete otkupiti zemljište za omanje naselje a ne i za trasu auto ceste. Pogledajte troškove gradnje Dalmatine od sedam milijuna eura po kilometru i shvatit ćete da most i nije tako skup kako nam ga se želi predstaviti - u stvari, osim što je najlogičnije, u praksi bi u konačnici bio i najisplativije rješenje, a, što je najvažnije, i jedino stvarno dobro rješenje za strateške interese RH. Cesta kroz BIH, naime, može "spojiti" Dubrovnik cestovno, ali ne moće pomoći razvoju Korčule i Pelješca - a to ipak vrijedi više nego imati poluotok koji je "slijepo crijevo" i neiskorišten. 

 

No, kako je bilo tako lako pridobiti hrvatsku javnost protiv jednog mosta koji je, više nego očito svakom tko želi vidjeti, primarni državni interes pa i nužnost? Kako je moguće podvaliti evidentnu glupost da će koridor koštati samo pet milijuna eura, kad je to očita laž?  Tko normalan uopće može biti protiv mosta koji povezuje ljude i koji jedno slijepo crijevo spaja s ostatkom zemlje?

 

Kad se počelo govoriti o ekonomskoj opravdanosti projekta, iako je to zapravo nebitno, zagovornici mosta su spomenuli da će već samim porastom vrijednosti sada bezvrijednog zemljišta na Pelješcu taj projekt biti ekonomski opravdan. Nije trebalo dugo da se novinari "dosjete" kako će time zaraditi samo HDZ-ovci koji su navodno pokupovali zemlju na Pelješcu, iako ta priča i nema previše veze s mozgom. Uostalom, čak i da u njoj ima istine, normalni ljudi razmišljaju o vlastitoj koristi od nečeg, ne o tuđoj šteti. 

 

Ne i u Hrvatskoj, gdje su jal i "neka susjedu crkne krava" oduvijek bile primarne ideje vodilje. Prodajte Hrvatima foru da su s nečim zeznuli HDZ-ovce, i oni će to podržati neće ni primijetiti da su zapravo zeznuli stanovnike Pelješca i Korčule. 

 

Golden Gate, zvan još i "vrata Kalifornije", na glavnoj povijesnoj cesti (route 101) koja spaja zapadnu obalu i područje L.A.-ja preko zaljeva San Francisca, ne bi nikad bio sagrađen da se razmišljalo o komercijalnoj isplativosti. Priča o tunelu je kost bačena kako bi se čitava stvar razvodnila u beskrajnim diskusijama "most ili tunel". Usto, priča o tome kako će neki HDZ-ovci basnoslovno zaraditi na zemljištu je nešto što kod Hrvata uvijek pali - naročito nakon slučaja Sanader.

 

A kad tek ukažete na to da će od projekta najviše koristi imati upravo jug Hrvatske, prokleti kamenjarci koji glasaju za HDZ i ne vole Tita, pridobili ste hrvatsku javnost na svoju stranu. Ništa nije tako jako u Hrvata kao jal i mržnja spram Hercegovaca i "kamenja". Zašto bi netko iz Zagreba plaćao za neki tamo Pelješki most, uostalom, kad ionako ljetuje u Crikvi i neće se onuda voziti? Nacionalni interesi, solidarnost, kaj god. Radije bi prosječan Hrvat dao novac za bombu koju će netko baciti na sve ono na jugu nego za most koji bi ih povezao s ostatkom Hrvatske. Ti čobani s juga ionako priječe povezivanje s voljenim i neprežaljenim, urbanim i kulturnim, Beogradom. Politika razjedinjavanja, kao i "zavadi pa vladaj" filozofija, su uvijek imali jakog saveznika u jalu sitnih duša u Hrvatskoj i osnovni su uzrok kontinuiranog povijesnog neuspjeha Hrvatske, nešto za što se manipulatori uvijek mogu sa sigurnošću uhvatiti.

 

Cijela priča o mostu najviše još podsjeća na priču o "nacionalistilčkoj" auto cesti do Splita. Još šezdesetih se govorilo o potrebi spajanja Zagreba i Splita auto cestom, raspisan je i "samodoprinos" kojim su građani pristali sami financirati taj projekt, vlada u Beogradu je uzela novac za cestu od građana, da bi auto cestu nakon 1971. Tito proglasio "nacionalističkom", a novac Hrvata preusmjerio na gradnju auto puta prema Beogradu "koji je jeftiniji i važniji", i koji je usto imao i važnu stratešku funkciju omogućavanja tenkovima iz Beograda da brže i lakše stignu do braće u Okučanima, kako se vidjelo devedesetih. Dokaz je to da je glupost i zavist u Hrvata nemoguće potcijeniti, pa tako i promijeniti sudbinu i položaj Hrvatske u okruženju.  

 

Mostovi nisu samo građevine, oni su i snažni simboli povezivanja, simboli koji nose pozitivne konotacije. Upravo taj faktor povezivanja Hrvata s Hrvatima je, očito, najveći problem kod pelješkog mosta. Zamišljena ljepotica, koja je mogla biti jedan od najsnažnijih simbola Hrvatske, neće biti sagrađena. Ili ćemo, ako budemo te sreće da se situacija preokrene, za tridesetak godina svjedočiti sceni kakvoj smo svjedočili kod otvaranja "Dalmatine"? Tamo je bio i Ivica Račan, čovjek koji je sedamdesetih, po slomu hrvatskog proljeća kategorički bio protiv te "nacionalističke ceste", kako ju je tada zvao, da bi upravo njegova vlada oživjela planove i započela gradnju tridesetak godina kasnije. Pokušajte zamisliti ostarjelog Milanovića kako stoji pokraj mlade HDZ-ove premijerke tamo negdje 2040. i govori o tome kako je još njegova generacija sanjala taj most, ali ga eto zbog "više sile" nije mogla izgraditi. 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version