Komentari i kolumne
Državna matura i prokletstvo bespotrebnih činjenica
Kategorija: Komentari i kolumne Kreirano Četvrtak, 24 Svibanj 2012 22:26 Napisao/la G.M.
Činjenice su prilično tvrdoglave. U srijedu, 23. svibnja 2012. godine, počela je ovogodišnja provedba državne mature u Republici Hrvatskoj, i to ispitima iz hrvatskog jezika i književnosti na višoj (A) razini te na onoj nižoj (B). Uspješno polaganje ispita državne mature iz hrvatskog jezika iznimno je važno za sve učenike koji ove godine završavaju srednje školovanje. Radi se, naime, uz matematiku i strani jezik (najčešće engleski) o jednom od tri obvezna ispita državne mature koje gimnazijalci moraju položiti kako bi uopće završili srednju školu, a učenici strukovnih škola kako bi mogli konkurirati za neko od hrvatskih visokih učilišta.
Očekivano, u medijima prevladavaju negativne reakcije. Ovu lekciju već smo odavno naučili, čak i ako se za državnu maturu nikad nismo pripremali: dobre vijesti nikog ne zanimaju.
Tako Novi list, na primjer, prenosi riječi stanovite Katje Rabar koja kaže: 'Razočarana sam. Sigurno nisam očekivala da će se na takav način sažeti četverogodišnje gradivo iz hrvatskog jezika. Tražili su se detalji, nebitne pojedinosti'. Na to se nadovezao njen kolega Elvis koji se novinarima požalio: 'Ničeg od onoga što smo učili o povijesti književnosti nije bilo.'
Zamislite situaciju da se mjesecima, pa možda čak i više od godinu dana, intenzivno pripremate za ispit državne mature iz hrvatskog jezika, redovno marljivo učite pazeći kako bi svladali svoje srednjoškolsko gradivo najbolje što možete, uz to vam roditelji troše ne beznačajne količine novca na instrukcije, a onda izađete na ispit državne mature i shvatite da podatke o kojima vam postavljaju pitanja nikad niste ni vidjeli. Nije teško zaključiti da je takvo iskustvo prilično frustrirajuće, i to potpuno opravdano.
Ono što ovdje prvo upada u oči jest činjenica da su gore spomenuti učenici masovno odlazili na instrukcije. Ako izuzmemo one nešto više ograničenih intelektualnih sposobnosti, odnosno potpune 'antitalente' za neko područje, kao i one koji su doista lijeni učiti, brzo ćemo doći do zaključka o kojem smo već pisali ovdje, da ti učenici očito nisu dobili adekvatnu poduku tijekom srednje škole. Da je nešto doista trulo u zemlji Danskoj, odnosno u srednjim školama, ukazuju sve učestaliji komentari ogorčenih ne samo učenika već i profesora na raznim visokim učilištima tehničkog usmjerenja, ljudi s višegodišnjim iskustvom u struci, koji se žale da im studenti nisu u stanju položiti kolegije na prvoj godini zbog nedostatnog znanja iz baznih predmeta poput matematike i fizike.
Ne treba biti previše detektiv kako bi se brzo pronašao uzročnik – srednja škola. Visoka učilišta tada su prisiljena osmisliti raznorazna spasonosna rješenja kako bi pomogla tim studentima svladati zaostatak u znanju, kao što su pripremi tečajevi, dodatne konzultacije i vježbe, paralelni semestri za slabije, itd. Nerijetko se događa da pritom moraju krenuti gotovo od samih početaka. Osim što se time troše brojni ljudski, materijalni i financijski resursi, time se zapravo uvelike uništava bit samog fakulteta kao visokoobrazovne ustanove u koju se ne dolazi naučiti činjenice već sintetizirati one već postojeće i nadograditi ih kako bi se u konačnici došlo do vlastitih znanstveno-istraživačkih otkrića. Upravo u tome leži temeljna razlika između pojmova kao što su 'učenje' i 'studiranje'. Kratko i jasno – fakultet nije tu kako bi vas naučio baznim činjenicama – za to postoji škola.
Ovdje polako dolazimo do drugog problema, a to su – činjenice. Kao što smo pri početku ovog teksta mogli vidjeti, učenica Katja žali se zbog toga jer su na ispitu državne mature iz hrvatskog jezika 'pitali detalje'. Ovakvu primjedbu teško je ne nazvati nekim vulgarnim i uvredljivim izrazom no za sada ćemo se zadovoljiti time da je nazovemo besmislenom. Državna matura je ispit koji bi trebao akumulirati nečije ukupno srednjoškolsko znanje iz nekog predmeta – u ovom slučaju iz hrvatskog jezika - i potpuno je normalno da se na njoj traže detalji, tim više što dobar dio fakulteta u ne beznačajnom postotku vrednuje upravo uspjeh na ispitu državne mature iz hrvatskog jezika kao jedan od temeljnih kriterija za upis na svoje studijske programe. Bilo bi stoga prilično besmisleno na ispitu iz hrvatskog jezika postaviti trivijalna pitanja kao što su: 'Kako se zvala Romeova cura?' ili 'Koja je vrsta životinje bio Moby Dick?' Upravo postavljanjem pitanja o detaljima državna matura dobiva svoj puno smisao jer se na takav način jasno mogu odijeliti oni koji znaju ponešto od onih koji znaju mnogo, što je odličan filter za daljnje školovanje.
Međutim, ovdje se također postavlja pitanje: je li Katja baš sasvim u krivu? Zapravo i nije. Ovdje polako na vidjelo dolazi problematika vezana uz tzv. 'besmislene detalje' odnosno uz one 'korisne', i tu već počinjemo koračati po tankom ledu, ponajviše zbog toga jer je pojam 'korisno' uvelike – subjektivan. Jedan inženjer brodostrojarstva nema apsolutno nikakve koristi od toga što zna što je na sebi imala Ana Karenjina kada se je bacila pod vlak dok jednom povjesničaru, primjerice, neće uopće koristiti to što zna riješiti matematički zadatak s integralima. Osim što je nužno što hitnije detaljno poraditi na kvaliteti srednjeg obrazovanja – što je tema o kojoj ćemo se detaljnije baviti neki drugi put jer zaslužuje više od samo usputnog komentara – treba razmisliti na koji način kvalitetno kvantificirati smislenost detalja o kojima se ispituje kandidate koji polažu ispite državne mature.
Već smo spomenuli da je polaganje ispita državne mature iz hrvatskog jezika obvezno za sve ovogodišnje maturante iz gimnazija kao i za sve one strukovnjake koji žele na faks. Drugim riječima, bez obzira na to na koji faks želite – pa čak i ako se odlučite za onaj koji valorizira ispit državne mature iz hrvatskog jezika s nula posto – morate položiti hrvatski. Znači, ako želite ići na FER, morate svejedno znati koja je bila boja haljine Ane Karenjine. Dijeliti mišljenje s onima koji takvo što smatraju neutemeljenim i besmislenim nije baš toliko suludo,tim više što fakulteti, usprkos uvođenju državne mature 2010. godine, i dalje imaju pravo provoditi dodatne provjere znanja, vještina i kompetencija svojih aplikanata kako bi na taj način bolje mogli odlučiti koga će upisati. Prema tome, ako netko želi studirati rusku književnost, trebao bi dobro poznavati i one najsitnije, većini ostalih smrtnika bespotrebne, dosadne i besmislene, detalje iz djela ruskih pisaca kao što su Tolstoj, Dostojevski i Čehov, pa tako i upamtiti koje boje je bila haljina Ane Karenjine. No ako se tako detaljno pitanje postavlja već na samoj državnoj maturi, teško je ne zapitati se: čemu onda dodatna provjera uopće?
S druge strane, jednostavno reći 'u redu, faks ima dodatnu provjeru, ne moramo se previše zamarati težinom pitanja na državnoj maturi' bilo bi potpuno pogrešno jer bi dovelo do brze trivijalizacije ispita državne mature čime bi se opet izgubio njihov smisao. Djelatnici Centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja – institucije koja je zadužena za provođenje ispita državne mature – kao i ostali dionici u srednjem i visokom obrazovanju – trebali bi se što prije suočiti s krajnje ozbiljnim zadatkom pronalaženja ravnoteže između ispita državne mature koji je u skladu sa srednjoškolskim programom i dodatne provjere kojom se testiraju specifična kandidatova znanja iz nekog područja.
Sama dodatna provjera zapravo se uvelike podmeće kao kukavičje jaje sustava jer u biti samo predstavlja drugo ime za nekadašnji prijemni ispit. Pa se postavlja onda pitanje: koga mi to zapravo lažemo? Zašto, na primjer, jedan Medicinski fakultet u Zagrebu ima potrebu uvoditi dodatnu, vlastitu, provjeru znanja iz biologije, fizike i kemije kada već postoje izborni ispiti državne mature za sve te predmete? Odgovor je prilično jednostavan: to čine zato jer su uočili nedostatke u samim upravo spomenutim ispitima državne mature koji im ne ulijevaju povjerenje, a koji proizlaze iz jednako tako nepouzdanog srednjoškolskog obrazovnog sustava. Pametnima je ovo dovoljno, čak i ako ne znaju učiti činjenice napamet.
No kako u konačnici pomiriti sljedeće kriterije: kvalitetnu (čitaj: zahtjevnu) državnu maturu te kvalitetne kriterije ulaza na specifičan studijski program nekog visokog učilišta bez da se pritom ikog ošteti, a posebno ne uvjetno rečeno besmislenim podacima koje treba naučiti za test? Jedno od rješenja doista leži u dodatnoj provjeri kojom bi se filtriralo znanje kandidata za studijski program nekog određenog, konkretnog područja,a drugo treba potražiti 'preko bare' – u Sjedinjenim Američkim Državama.
Amerikanci također imaju sustav vanjskog vrednovanja obrazovanja kao i Hrvati, odnosno svojevrsnu državnu maturu, a o uspješnosti njene riješenosti uvelike ovisi za koja ćete sveučilišta moći konkurirati. Točnije rečeno, imaju dvije, a svaki kandidat sam bira za koju će odlučiti. Jedna je tzv. ACT test, koji se provodi od 1959. godine, a pomoću kojeg se provjerava znanje kandidata iz područja engleskog jezika, matematike i znanosti, koja obuhvaća fiziku, kemiju i biologiju. Pitanja na njemu u pravilu su izravnijeg tipa, uglavnom se oslanjaju na faktografsko znanje kandidata i bolje odgovaraju onima čiji afiniteti leže u području prirodnih znanosti. S druge strane, kao ekvivalent hrvatske državne mature u Sjedinjenim Američkim Državama javlja se i tzv. SAT test, koji se primjenjuje još od 1926. godine, a koji obuhvaća matematiku i kritičko čitanje na engleskom jeziku gdje su pitanja zahtjevnija od onih za dio koji se odnosi na engleski jezik na ACT-u. Ovaj test ne obuhvaća znanost i primjereniji je kandidatima koji naginju društvenim i humanističkim područjima znanosti. Valja još istaknuti kako, za razliku od ACT-a koji postavlja prilično izravna pitanja, SAT test zahtjeva određenu razinu promišljanja prije no što se krene pisati odgovor.
Odgovoriti na pitanje koji je od ova dva testa bolji predstavlja nemoguću misiju jer se njihovo ustrojstvo međusobno razlikuje, što je zapravo odlično jer na taj način različiti profili kandidata mogu izabrati onaj tip testiranja koji bolje odgovara njihovim osobnim karakteristikama i afinitetima. Primijeniti slično rješenje u Hrvatskoj moglo bi se pokazati spasonosnim. Na neki način se i pokušalo krenuti tim smjerom uvođenje dvije težinske razine (A i B) no praksa pokazuje da to možda ipak nije dovoljno. Možda bi trebalo ozbiljnije razmisliti o pristupu sličnom američkom – koji se, usput rečeno, pokazao vrlo uspješnim – gdje bi se potpuno odvojile dvije vrste državne mature, jedna koja bi stavljala naglasak na prirodne znanosti te druge koja bi ga stavljala na društvene odnosno na humanističke. Na taj način moglo bi se ozbiljnije razmišljati o ukidanju niže, B razine državne mature, koja zapravo dovodi do smanjenja kvalitete kadra koji upada na fakultete, te zadržati isključivo ispite državne mature zahtjevnije, više, A razine, čime se osigurava dobar ulaz na visoka učilišta te istovremeno omogućuje kandidatu položiti test koji mu bolje odgovara na osobnoj razini. Naravno, i takvo rješenje past će u vodu ukoliko se odgovarajući autoriteti u području visokog obrazovanja ne probude iz letargičnog stanja u kojeg su zapali i uhvate se u koštac s jednim od najzahtjevnijih zadatak u povijesti hrvatske države – detaljnom revizijom srednjoškolskog sustava. No to je već priča za neki drugi put...
Pokušajte riješiti primjer američkog ACT testa...
... a ovdje američkog SAT testa.
I, gdje ste bili bolji?