Komentari i kolumne
Orwell na nogometnom stadionu
Kategorija: Komentari i kolumne Kreirano Četvrtak, 28 Lipanj 2012 22:33 Napisao/la G.M.
Dok smo još pod dojmovima odlične igre Italije protiv Njemačke u polufinalu europskog prvenstva u nogometu i pitamo se 'tko je, pobogu, prerušio Talijane u Nijemce i Nijemcima stavio nešto opako u kavu?' teško nam je ne razmišljati o još jednoj danas gorućoj temi – rasizmu u nogometu.
Mario Balotelli. Ime zvuči tako talijanski, zar ne? Ali nomen est omen – čovjek koji je večeras Nijemcima zatresao mrežu čak dva puta Talijanom je postao tek 2008. godine, kada je napunio 18.. Rodom sa Sicilije no podrijetlom iz Gane, Balotelli je još od malih nogu patio od teških zdravstvenih problema s unutarnjim organima zbog kojih je završio na čitavom nizu operacija. Roditelji, Thomas i Rose Barwuah, bili su suviše sebični, nisu se znali nositi sa stresom kojeg donosi život uz bolesno dijete i siromaštvo su iskoristili kao izgovor za davanje svog sina u tuđe ruke, u one obitelji Francesca i Silvije Balotelli. Zdravstveni problemi s godinama su, srećom, nestali, a kada je Mario – koji je u međuvremenu, kao što vidimo, preuzeo prezime svojih posvojitelja – postao slavan nogometaš, bračni par Barwuah naglo je dobio napadaj roditeljske ljubavi i odlučili su potražiti svog biološkog sina. Koji ih je, razumljivo, hladnokrvno odbio.
Ima nešto istinski odvratno u toj priči o napuštanju bolesnog djeteta te potom u patetičnom pokušaju povratka u njegov život dok sa smiješkom na licu razmišlja o novcu kojeg mu je nogomet donio u banku. Jednako tako odvratni su i rasistički ispadi koje Balotelli trpi na terenu. Da, doista nije bio ugodno gledati onu bananu koju je netko iz skupine hrvatskih navijača bacio u teren, Balotelliju pod noge, tijekom utakmice Italije protiv 'vatrenih'. Hukanje neću ni spominjati.
UEFA danas, baš kao i FIFA, borbu protiv rasizma u nogometu gura u prvi plan, a neoliberalna dogma isforsirane jednakosti sve više uzima maha i u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Teško je ovdje ne opaziti licemjerje. Dok se istovremeno nalaze i više no prozirni alibiji za katastrofalne odluke sudaca – poput nepriznatog gola Ukrajine protiv Engleske ili nedosuđenog jedanaesterca za Hrvatsku protiv Španjolske – a sve s ciljem zgrtanja što veće količine novca - moralna policija odlazi tako daleko da se, koristeći britanski list Guardian kao katalizator svojih ideja u javnosti, svim silama obrušava na hrvatske navijače proglašavajući ih nacionalistima jer eto, prije tekme svoje nacionalne repke slušaju pjesmu o ljepotama svoje zemlje, Thompsonovu Lijepa li si. Kaže Guardian, trebali bi si puštati nešto drugo. Ovo je prenacionalistički , preisključivo. Hm, valjda bi trebali puštati Gaudeaumus igitur...
Da budem iskrena, ne slušam glazbu Marka Perkovića Thompsona uopće i da sutra nestane ne bih to vjerojatno niti primijetila. Ali gospodo, s kim vi to zbijate neslane šale? Nemojmo se sada lagati, zar ne počiva čitava ideja međunarodnog natjecanja u nogometu upravo na buđenju nacionalne svijesti? Ima li smisla vjerovati da će za jednu Italiju istinski navijati netko tko nije itekako svjestan svoje talijanske krvi? Ili da će svoje grlo i živce zbog jedne Engleske trošiti netko u kome snažno ne kuca srce gordog Albiona? Ukratko, ako niste itekako nacionalno osviješteni, neće vam ni pasti na um pogledati utakmicu svog nacionalnog tima, a kamoli za njega zdušno navijati iz fotelje ili, još bolje, s tribina.
Sudeći prema Guardianovoj – uzgred rečeno, krajnje licemjernoj, jer dovoljno je samo sjetiti se brojnih nacionalističkih i vrlo nasilnilh ispada engleskih huligana na mnogobrojnim međunarodnim natjecanjima u nogometu – reakciji, politička korektnost duboko je zašla i u pore nogometa. Da, doista nemamo ništa protiv toga da se snažno osude u javnosti, pa čak i oštro kazne, rasistički ispadi poput onog protiv Balotellija, ali moramo se istovremeno zapitati – ne vodi li to fanatičko forsiranje izvještačenog mira i političke korektnosti ka jednom orvelovskom svijetu koji je nekoć djelovao poput ploda mašte ekscentrika, a danas već djeluje tako prokleto stvaran?
Što je sljedeće? Hej, ukinimo nacionalne timove – samo njihovo postojanje kod ljudi budi nacionalističke težnje koje su fuj, fuj. U svakom timu trebaju se nalaziti pripadnici različitih nacija. Tako ćemo na budućim EURO-ima i svjetskim prvenstvima imati u potpunosti heterogene na brzinu spontano sklepane timove, poput onih u pub-kvizovima petkom. Umjesto Italije, Hrvatske, Njemačke, Španjolske, Portugala i sličnih politički nekorektnih nacionalističkih smeća snage će međusobno odmjeravati Borci za mir, Dugine boje i Legija ljudskih prva. Uvest će se i pozitivna kvota s ciljem zaštite manjina pa će tako svaki tim imati barem jednog crnca, jednog Kineza, jednog pedera i jednu ženu. Nema veze što ona ne može trčati tako brzo kao muškarci – oni će trčati sporije terenom da se dama ne bi osjećala loše. Kvragu, i gubitnici se osjećaju loše. Zbog toga će od sada sve utakmice završavati neriješenim rezultatom kako nikome ne bi stradao ego nakon konačnog odlaska u svlačionicu. Eh, da, bacanje banane u teren je krajnje diskriminatorno. UEFA od sada propisuje – druga voća zbog toga se osjećaju podcijenjeno i od sad treba bacati i njih. Tako će i jabuke, kruške, šljive i naranče dobiti svoju priliku – naravno, na stadion će se moći unijeti samo primjerci točno propisane veličine koji su zadovoljili birokratske standarde Europske komisije.
O, da, Orwell je mnogo bliže no što mislite. Njegove ideje više nisu samo puka slova na papiru kojeg smo pronašli u lokalnoj knjižnici. One sada vrište s tribina nogometnog stadiona noseći pred sobom Sveti gral jednakosti i ljudskih prava. I znate što je najbolje od svega? Balotellija baš briga. On je svoj novac u banku odavno odnio...