Komentari i kolumne

Falsificiranje povijesti na politički korektan način: kako to čini BBC

Kategorija: Komentari i kolumne Kreirano Petak, 03 Kolovoz 2012 19:16 Napisao/la G.M.

Politička korektnost dosegla je novu granicu apsurda. Scenaristi filmova i serija koji obrađuju povijesne događaje nerijetko posežu za određenim izmjenama istih radi postizanja uspješnijeg dramskog efekta. No što se događa kada manipulacija prijeđe granice dozvoljene umjetničke slobode i postane bestidnom laži?

Britanska televizijska kuća BBC2 tijekom 2012. pokrenula je serijal posvećen najpoznatijim djelima čuvenog maga pera i papira, Williama Shakesperearea, i za sad postigla odličan uspjeh mini serijalom Henry IV, s odličnim Jeremyjem Ironsom u glavnoj ulozi. Sljedeći korak bila je adaptacija jednog od najuspješnijih Shakespearovih dijela, Henry V. Priča je već dobro poznata. Kralj Henrik IV umire i na engleskom prijestolju nasljeđuje ga njegov sin, Henrik V. Mladi kralj proglašava si pravo na francusko prijestolje na temelju svojih daljnjih obiteljskih korijena u francuskoj kraljevskoj obitelji. Dobiva uvredljivu odbijenicu. Odlučuje uzvratiti udarac invazijom na Francusku koja kulminira spektakularnom bitkom od Agincourta, 25. listopa 1415. Uz bok kralju bori se njegov odani pristaša, Edward of Norwicha, drugi vojvoda od Yorka.

Pitate se: u čemu je problem? Za ulogu spomenutog vojvode, čovjeka koji je po očevoj strani obitelji potjecao od engleskog kralja Edwarda III, člana dinastije Plantagenet, a po majčinoj od kralja Filipa III od Francuske, glumi stanoviti Paterson Joseph koji je - crnac. Protiv samog Patersona Josepha nemamo ama baš ništa, kao ni protiv glumaca crne boje kože. Štoviše, osjećamo duboko poštovanje prema jednom Sydneyu Poitieru ili Morganu Freemanu, cijenimo rad Denzela Washingtona, smatramo da je Samuel L. Jackson beskrajno cool tip, volimo se zabaviti i uz filmove Willa Smitha i Eddieja Murphyja, a svaki oblik rasizma, i to ne samo onaj unutar filmske zajednice, najstrože osuđujemo. Međutim, odluka da se crnom glumcu dodijeli uloga jednog od najmoćnijih plemića u Engleskoj na samom početku 15. stoljeća jest, blagorečeno, apsurdna. Naime, u doba kada je živio gore spomenut vojvoda od Yorka, crnci kao rasa bilo su potpuna nepoznanica u Engleskoj. U toj zemlji prvi put su se, stoljećima nakon pojave Rimljana na britanskom otoku, pojavili tek na samom početku 16. stoljeća kada ih je sa sobom kao sluge dovela princeza Catalina od Aragona, tada buduća supruga princa od Walesa, Arthura Tudora, kasnije i supruga njegovog poznatijeg mlađeg brata, čuvenog kralja Henrika VIII. Do tada Engleska za crnce de facto nije ni znala pa je stoga suludo uopće govoriti o nekakvoj mogućnosti njihovog uspona u društvenoj hijerarhiji. Drugim riječima, personificirati Edwarda od Norwicha kao crnca jednako je smisleno kao da, na primjer, snimate film o Martinu Lutheru Kingu i glavnu ulogu povjerite Bradu Pittu.

Pardon - takvo nešto neće se dogoditi ni u ludilu. Naime, dok politički korektne producentske kuće sve češće odlučuju postati slijepima za boje, čak i pod cijenu potpuno apsurdnog i bestidnog falsificiranja povijesti, pa tako dodjeljuju uloge evidentno bijelih povijesnih osoba glumcima crne boje kože, obratno se baš ne događa. Jednako tako, nezamislivo je da bi uloga jednog Otela, Nelsona Mandele ili Baracka Obame pripala jednom Kinezu ili Japancu. Put političke korektnosti, kao što se vrlo brzo može primijetiti, zapravo je vidljivo jednosmjeran.

Već površnim poznavateljima engleske povijesti pogled na Patersona Josepha u oklopu koji juriša uz svog kralja na Francuze u bitci kod Agincourta izazvat će u najmanju ruku podsmijeh. No stvar zapravo nije uopće smiješna. Ključni problem ovdje nije sama činjenica da je Paterson Joseph crnac, a da Edward od Norwicha to nije mogao biti niti u ludilu već on leži u zastrašujućoj spoznaji da se čak i jedna od najrespektabilnijih TV kuća u svijetu, koja je svoj ugled uvelike izgradila na kvaliteti svojih uradaka koja se uvelike temelji na hladnoj objektivnosti, odlučila za bestidno falsificiranje povijesti i znanstvenih činjenica. Netko će reći: 'Pa koga briga što su uzeli crnog glumca, ako je čovjek dobro odglumio i ako serija valja?' Istina, samo po sebi to i nije baš toliki problem - ali ako je prihvatljivo izvrtati istinu kada je u pitanju nečija boja kože, tko kaže da se na tom mora stati? Ako je u redu praviti se slijepim na nečiju pigmentaciju, zašto to isto ne bi činili i kada je u pitanju nacionalnost pa tako, recimo, u doglednoj budućnosti snimili film o Drugom svjetskom ratu u kojem se Adolfa Hitlera prikazuje kao Engleza, Amerikanca ili Francuza? Jednako tako, zašto jedan Winston Churchill ne bi mogao od okorjelog pušača i ljubitelja brandyja postati eko-friendly gay tip koji dok smišlja svoje govore o krvi, znoju i suzama za britanski parlament gricka stabljiku svježeg celera i pijucka svježe cijeđeni sokić od cikle? Okorjeli asket Josip Visarionovič Staljin mogao bi, s druge strane, kako bi se pojačao dojam o njemu kao negativcu, postati raskalašena pijandura koja u pauzi između žestica mota 'frule' ili šmrče bijelo s komadića ogledala dok mu u krilu sjede oskudno odjevene dame lakog morala. Romeo i Julija mogli bi postati Romeo i Julije, a Desdemonu bi mogla u naletu ljubomore ubiti njena djevojka Otela. Koja je, usput, sisata plavuša. I gdje stati? Teško je reći. Kada jednom krenete u falsificiranje znanstvenih činjenica zapravo je nemoguće odrediti granicu na kojoj možete reći 'ovo više nije u redu' i time ste zapravo otvorili Pandorinu kutiju proglašavajući laž prihvatljivom u ime dogme.

Gore naveden primjer iz BBC-jevog serijala samo je jedan od sve brojnijih dokaza pošasti koje danas poprima sve raširenija dogma političke korektnosti. Usprkos sve razvijenijoj informatizaciji, dostupnosti sve većeg broja medija i rapidnom napretku tehnologije čini se da se u svom dogmatskom načinu promišljanja sve više vraćamo u mračni Srednji vijek podobnog mišljenja s jedne i onog heretičkog s druge gdje se ono potonje kažnjava u najmanju ruku izopćenjem, a često i mnogo gore, a to na uštrb slobode mišljenja, djelovanja i istine kao takve. Također možemo reći da se falsificiranjem povijesnih činjenica vraćamo u doba totalitarnih režima poput onog staljinističkog kada je bilo uobičajeno retuširati fotografije i prikrivati politički nepodobne činjenice. Bivši američki predsjednik Ronald Reagan jednom je prilikom rekao: 'Činjenice su prilično tvrdoglave.' Od njih teško možete pobjeći. No danas, čini se, one nikoga više ne zanimaju. Svijet u kojem danas živimo svakim danom sve više postaje svijetom laži, a povijest se od objektivnog sagledavanja osoba i događaja iz prošlosti pretvara u politički korektnu bajku koju nam čitaju pred spavanje kako bi usnuli mirno i znali - dobro je, netko drugi misli za nas.