Komentari i kolumne

Trebamo li se pokloniti srpskim žrtvama?

Kategorija: Komentari i kolumne Kreirano Subota, 11 Kolovoz 2012 13:28 Napisao/la M. Holjevac

Već sam pomislio da će me antifašisti ove godine povodom godišnjice Oluje razočarati: niti je Jutarnji objavio kakve nove šokantne fotografije ubijene Aleksandre Zec, niti je Josipović par dana ranije bio u Srbu, niti je rekao da su partizanske kape kakve su nosili Mladić i Šljivančanin lijepe – doduše, Milanovićevo osiguranje je tražilo od oca jednog šestogodišnjaka da mali skine kapu HOS-a jer je premijer tankoćutna osoba koji ne voli ni da ga se podsjeća na ratne strahote kad ga je već kao 25-godišnjaka u naponu snage nekim čudom mobilizacija mimoišla - i kad sam već pomislio što se to, pobogu, događa s antifašizmom u Hrvatskoj Josipović je rekao: "Pobijediti u miru znači i pružiti ruku našim sugrađanima i sugrađankama srpske nacionalnosti i priznati i njihove žrtve i pokloniti im se". Tada mi je bilo jasno da antifašizam u Hrvatskoj još nije mrtav i protjeran sa Srbima, kako se navodi u intervjuu Sime Rajića naslovljenom „Srbi u Hrvatskoj brzo će izumreti, a s njima i antifašizam" u kom se antifašizam pripisuje Srbima a fašizam Hrvatima kao kongenitalna, urođena osobina.

Naoko, lijepa je to gesta i organizacije za ljudska prava su oduševljene, evo mijenja se fašistička svijest u Hrvatskoj. U stvarnosti, radi se samo o nastavku iste retorike i spina kojim su tijekom godina notorni udbaški mesari i ordinarni četnici u javnoj percepciji postali ugledni antifašisti,  partizani stvarni osloboditelji Hrvatske od Jugoslavije i Beograda, a branitelji banda krvoločnih zločinaca čiji je jedini cilj bila pljačka, klanje srpske nejači, i naravno život na državnoj sisi.

Ali ne vidim neku novost u tome. Nikad se nakon 2000. tijekom proslave Oluje ni o čemu drugome i nije govorilo osim o 20.000 spaljenih srpskih kuća, 500.000 protjerane nejači, i starcima zaklanim u nekom planinskom selu. A kao točka na i, pozvan je i Veljko Džakula, jedan od lidera Miloševićevih nacional socijalista u Hrvatskoj devedeset i prve a trenutno Josipovićev pokazni Srbin kojeg sad šetaju po proslavama kao medvjeda po seoskim vašarima. Taj vrli antifašista nam je poručio da on ne priznaje legitimitet Oluje, a pitanje zašto itko u Hrvatskoj pita takvo nešto takvu jednu spodobu je ostalo bez odgovora. Je li se netko sjetio tog lidera neke srpske tvorevine pitati kako su u njoj živjeli Hrvati? Ultimativno ponižavanje od jedne takve osobe tražiti priznanje legitimiteta Oluje. Iole normalnija država bi Džakulu pozvala jedino na suđenje. Njegovo. Možete li zamisliti da Englezi traže od kakvog starog nacista priznanje legitimnosti invazije na Hitlerovu Njemačku? 

Prva stvar koja je u Josipovićevoj naoko humanoj, ali dobro sračunatoj gesti, apsolutno neprihvatljiva je pretvaranje nositelja ordinarne fašističke politike u nedužne žrtve. Ono u čemu organizacije za ljudska prava vide korak prema normalizaciji odnosa sa Srbima (koji su zadnjih godina bili posve normalni, pa se tu nema što normalizirati) je zapravo ustupak velikosrpskom fašizmu.  Klanja li se tko na dan pobjede saveznika njemačkim i japanskim žrtvama? Teško, jer bi time izjednačili naciste i saveznike. 

No, usporedba možda i nije najsretnija jer nacizam je u Drugom svjetskom ratu poražen u cijelosti, dok je velikosrpski fašizam iz osamdesetih samo privremeno potisnut. On se povukao na rezervni položaj. A ako mislite da je ovo o srpskom nacizmu pretjerano, sjetite se njegove geneze.

A ona je ista kao i geneza nacizma u Njemačkoj tridesetih. Dugotrajna kriza kojoj se nitko nije sjećao početka niti joj je itko vidio kraj, egzistencijalna nesigurnost uzrokovana ogromnom hiperinflacijom i kolapsom jugoslavenske ekonomije te banrkotom 1983, potpuna nemoć vlasti, propast Jugoslavije kao velikosrpskog projekta i, najviše od svega, duboka nacionalna frustracija – u Njemačkoj ponižavajućim uvjetima versajskog mira, u Srbiji ponižavajućim porazom srpske vojske (četnika) u Drugom svjetskom ratu, svođenjem Srbije na avnojske granice i, najviše od svega, demografskim gubitkom Kosova. Bespredmetno je zato govoriti o Miloševiću kao čovjeku koji je donio fašizam u Srbiju, on je na vlast došao jašući na valu već postojeće fašizacije srpskog društva, kao simptom, a ne uzrok bolesti. Miloševića ima u svakom neboderu novog Beograda koliko hoćete, samo se moraju steći uvjeti da takav ispliva na vlast.

Jer, da se razumijemo, kad su Hrvati protjerivani iz Knina „s dvije kese najlonske“ nitko u Kninu i okolici nije rekao jednu riječ, niti jedan Srbin ih nije pokušao zaštiti. Kad je stari kninski liječnik, Hrvat, protjerivan iako je cijeli život svima pomagao jednako, niti jedan glas se nije digao. Isto je bilo u Vukovaru, gdje su se često čak i Srbi koji su rat proveli s Hrvatima u podrumima dijeleći s njima strah i ono malo hrane nakon „oslobođenja“  pridružili svojima i krenuli prokazivati „ustaše“ koji su potom odvedeni na Ovčaru. Malobrojni koji bi se tome možda i htjeli usprotiviti, nisu smjeli jer im u Kninu više ne bi bilo života. I upravo je to ono bolesno stanje jednog društva koje se može s pravom nazvati fašizmom, a da to nije tek lijepljenje etikete: društvo je to obilježeno kolektivnom paranojom.

O tome da se svijest u Srba nije promijenila i da do ozdravljenja nije došlo svjedoči mnogo toga. Srbija i Hrvatska danas imaju posve normalne odnose, koji ne trebaju nikakvu dodatnu „normalizaciju“ o kojoj stalno priča Josipović, ali samo i jedino zahvaljujući tome što Srbija nije niti vojno, niti ekonomski, niti diplomatski u stanju povesti rat. Izbor Miloševićevog malog od kužine za premijera i Šešeljevog vojvode za predsjednika tek su vrh sante, rehabilitacija Draže kojoj su se usprotivila jedno tri čovjeka u cijeloj Srbiji, reakcije na proslavu Oluje, pa i Džakulina koji za sve izravno krivi Tuđmana umjesto svojih vođa i sebe, iako je davno sam posvjedočio da mu je zaprijećeno smrću od strane ratnog srpskog šefa policije u Pakracu Jove Vezmara, zbog "pasiviziranja Srba u zapadnoj Slavoniji i zato što još nije došlo do rata" , jasno svjedoče o tome.  Da, pozivanje Džakule na godišnjicu Oluje je jedinstven primjer pozivanja nerehabilitiranog starog nacista na proslavu oslobođenja.

No, najviše od svega o tome da u kolektivnoj svijesti Srbije nema ni grama kajanja niti osjećaja krivnje zbog učinjenog devedesetih govori  kult nevine žrtve koji Srbi ponovo forsiraju, a mi im u tome pomažemo i time hranimo novi krug fašizacije srpskog društva, čineći tako medvjeđu uslugu sebi i njima. Srbi ukaju i nariču o vlastitim žrtvama i preuveličavaju ih uz pomoć udruga za ljudska prava i političara zapadnobalkanske prevenijencije, dok Hrvati o svojima  uglavnom šute  kako se ne bi remetio proces pomirenja i kako se ne bi povrijedilo osjećaje Srba. To je isti onaj „kult ugroženog srpstva“ koji je bio gorivo i prošlog rata: kad netko upire prstom u vas tvrdeći kako ga ugrožavate, i poziva se na „svoje“ žrtve, možete biti prilično sigurni da vas se sprema napasti. Fašizam se upravo hrani paranojom i uvjerenjem da se borite za pravednu stvar, protiv onih koji ugrožavaju „vaše.“  

Najbolja ilustracija toga  je spomenuta Aleksandra Zec.  Slike njenih posmrtnih ostataka, najstravičnije moguće, je Jutarnji ne tako davno objavio na naslovnici: takve stvari su posve protivne bilo kakvoj novinarskoj etici, i sračunate na izazivanje najnižih strasti. Jer, što može više potaknuti mržnju prema počinitelju od slika mrtvog nedužnog djeteta? Ona je sustavnom medijskom kampanjom postala simbol Domovinskog rata, Hrvatska Ana Frank – s tom razlikom da su Anu ubili nacisti, a Aleksandrin otac je bio četnik, dakle pandan nacista.

Smrt jednog djeteta s imenom i prezimenom je tragedija, dok je smrt pedesetak djece koje su Srbi ubili na Baniji tijekom okupacije na sličan način tek statistički podatak. Znate li ime i jednog od te djece, i kako su poginula? Ne, naravno. Ne znam ni ja ovako napamet, sjećam se tek Rosemary Ševo, četverogodišnjakinje ubijene od strane antifašističke tajne policije.  

O tome se nikad ne piše jer bi to bilo „izazivanje nacionalne mržnje“ i ugrozilo bi proces pomirenja i zapadnobalkanizacije. Neka od te djece su bila tek dvije godine stara. Jedno je čavlima zakucano za ulazna vrata svoje kuće. Niti u jednom slučaju milicija RSK nije provela istragu niti ikog kaznila – a nije ni Republika Hrvatska. Doduše, Latin ih je u svojoj ratnohuškačkoj fazi koristio da bi imenom i prezimenom prozvao neke Srbe kao navodne ubojice bez suđenja, što je također bio prilično fašistoidan čin hajke tog kasnijeg antifašiste koji je na vrijeme shvatio da se u Hrvatskoj neće kruha najesti lajući protiv Srba i da je puno unosnije lajati protiv Hrvatina.

Danas tako imamo situaciju da se Ante Tomić zgraža nad Golužinom izjavom kojom je pobjedu u rukometu nad Srbijom usporedio s Olujom jer to vrijeđa osjećaje Srba koji su četiri godine prije Oluje uz rakiju i pjesmu protjerivali Hrvate i postavljali balvane, Džakula traži zajedničke grobnice za srpske i hrvatske žrtve i ispriku Hrvata za oslobađanje vlastite države, a blentavi Milanović na proslavi Oluje u Kninu, koja je više nalikovala pogrebu, lupeta kako Oluja nije politički događaj i mjesto za političke govore? Ako premijer ne razumije da je Oluja politički događaj prvorazrednog značenja, koji je odredio sudbinu nacije kojoj je na čelu i omogućio joj, za sad, opstanak, onda mu nije mjesto u politici. On o tome jednostavno nema što kazati osim da treba „maknuti politiku i dovesti branitelje“ kao da je to vatrogasna zabava!

Dok Josipović , koji voli curama koje su na ovčari izgubile oca palamuditi o Aleksandri Zec i patnjama Srba pod Tuđmanovim ustaškim i korumpiranim režimom u kom je stekao deset puta veći imetak od Tuđmana, pak ima što reći, ali o žrtvama na strani države okupatora i agresora, kao i inače. O hrvatskim žrtvama i borbi za slobodu on, naravno, nikad nema što za reći. To je ista ona dvoličnost po kojoj on smatra da treba suditi svima koji su počinili zločine u Domovinskom ratu makar i ukrali pršut iz napuštene kuće da se najedu, ali Boljkovca od optužbi za sakaćenja, mesarenje zarobljenika i silovanja brani noktima i zubima. Dok Leko, predsjednik Sabora, komesarsko – subnorovski cijelu stvar banalizira. Isprazno i šuplje politikanstvo na proslavi u Kninu i  demagoške govorancije dokaz su implicitnog distanciranja političke kaste od Domovinskog rata i početak transformacije službene proslave u neku varijantu jadranskih susreta, kojoj će s vremenom biti pridodano bacanje kamena s ramena i penjanje na namašćeni jarbol,  uz revijalni dio s Brenom i Đoletom i ritualno ispričavanje Srbima praćeno sepukuom jer smo ih omeli u planovima genocida i okupacije.

Dobri dečko koji se suprotstavi razrednom bullyju je svima simpatičan, ali onaj koji ga uspije namlatiti a kasnije mu se radi toga ispričava i podvlači rep je neopisivo odvratan. 

Hrvatska je posve luda država ako pristane na to da se bilo Srbima u Hrvatskoj, bilo Srbiji mora ispričati za bilo što. Hrvatska se u ratu borila za demokraciju i slobodu, te općeljudske vrijednosti, dok se Srbija borila protiv njih, za vlastite imperijalne ambicije i diktaturu, i upravo zato je priča o „žrtvama na obje strane“ čista teška magla.

Čak i da nije na hrvatskoj strani civilnih žrtava bilo deset puta više, čak i da je Hrvatska suodgovorna za izbijanje rata kako se često insinuira, sve bi to bilo nebitno: ono što određuje karakter jednog rata su ciljevi za koje se borite. Srpske žrtve nisu žrtve ničeg do li suludog srpskog iracionalizma, srpskih imperijalnih ambicija. Nastala na leševima dva raspadajuća susjedna imperija i odgrizajući dijelove jednog i drugog, gradeći tako svoju moć početkom prošlog stoljeća, Srbija i dalje igra na istu kartu iako su okolnosti bitno promijenjene, gurajući tako sebe i susjede dublje u ponor.

Tekstovi poput gore navedenog intervjua u kom se jasno kaže kako je „antifašizam u Hrvatskoj poražen u posljednjem ratu“ odraz su tog kolektivnog nesvjesnog i iracionalnog kod Srba, ali i implicitni poziv na oslobođenje Hrvatske od trenutno vladajućih fašista (Hrvata). Brojni tekstovi u srpskim medijima, kao intervju iz srpskih „Novosti“ (lista Srba u Hrvatskoj) sa stanovitim starim partizanom Draganom Paićem koji kaže kako je Oluja dovršila ono što je Ante Pavelić započeo“, jasan su dokaz da Srbi kao kolektivitet i dalje nisu spremni suočiti se s vlastitom prošlošću, i s tim da oni u DR nisu bili nikakvi „antifašisti“ već upravo suprotno. Na stanje svijesti među Srbima podsjeća i slučaj nesretnog branitelja Marića koji se jučer oglasio pismom iz srbijanskog zatvora: oni bez imalo stida i srama uhićuju Hrvate, dok Hrvatskoj nije na kraj pameti uraditi ono što bi svaka normalna zemlja uradila: za svakog našeg branitelja uhićenog u Srbiji, uhititi bar deset četnika – povratnika, kojima ionako ne bi teško bilo naći putra na glavi.

To građenje kulta srpske nedužne žrtve, koje Josipović pomaže smišljeno i s namjerom umjesto da radi svoj posao – gradi samopouzdanje i jedinstvo nacije – zalog je novog rata i novih sukoba.  

Istovremeno, odbijanje Srba od Pupovca do Džakule i od novinara Novosti do Tome Nikolića da priznaju da je Oluja bila išta osim genocida nad nedužnim Srbima koji su mirno živjeli u svojim domovima kad su ih najednom iz čista mira i ničim izazvane napale Tuđmanove horde ustaških zlikovaca, odraz su srpskog stava da niti jedan modalitet Hrvatske nije dobar osim onog koji bi imao srpsku autorizaciju.

Pothranjivati tu bolest u Srba je suludo i opasno. Govoreći Srbima o priznanju srpskih žrtava u trenutku dok se oni ni blizu nisu spremni suočiti sa stvarnošću i činjenicama je kao liječiti alkoholičara dajući mu da nešto popije, da mu se ruke ne tresu i da ne bude agresivan.

U konačnici,  možemo mi Srbiji  oprostiti što god hoćemo, ali ona nama Oluju neće nikad, što god mi uradili. Kao ni neovisnost, kao ni to što smo osjetno uspješnija država nego što je njihova Jugoslavija ikad bila. I zato nikakve Džakule ne treba pozivati na proslave i nikakvo posipanje pepelom nije potrebno. Ono samo hrani velikosrpski fašizam i kult žrtve u čije ime će jednog dana biti pokrenuti novi ratovi, čim prilike dozvole. Srpskim žrtvama se moraju pokloniti samo i jedino oni koji su ih u rat protiv domicilne države i gurnuli, a potom im okrenuli leđa. Koji su im, kad su na traktorima došli u Beograd, rekli "Šta ćete bre ovde, vratite se i borite se protiv ustaša".