Komentari i kolumne
Kako vam Jadrolinija omogućuje putovanje kroz vrijeme
Kategorija: Komentari i kolumne Kreirano Utorak, 21 Kolovoz 2012 11:22 Napisao/la G.M.
Vele da je hrvatski turizam ubi bože dosadan. Ajde, imamo ono Zrće gdje se oni neki čudni ljudi sa slikama po tijelu bodu džojntima i koje služi novinarima Jutarnjeg lista kako bi imali o čemu pisati. Nekad su novinara koji nije imao o čemu pisati slali na plac pa bi mu rekli da izvještava o cijenama paprike, rajčice, krastavca, krumpira... Pa bi on tako, recimo, napisao da je paprika danas deset kuna za kilu, a da je prošli utorak bila devet, a krumpir bi mu predstavljao prvi veliki novinarski izazov jer je morao ukomponirati u vijest stari i mladi, i onda im usporediti cijene. Međusobno i u odnosu na prošli tjedan. Oni koji streme visoko brzo bi ih usporedili i s onima u Beogradu.
Danas se za plac ljudima živo fućka – imaju supermarkete. Zato su novinari Jutarnjeg ostali bez važnog izvora informacija pa pišu o sisama i guzicama sa Zrća. To im je lakše jer ne moraju baratati s brojevima. Ali zato mogu dati oduška svom nepresušnom spisateljskom talentu od kojeg se Tolkien i Tolstoj okreću u grobu od zavisti pa nam tako obogaćuju živote pravim malim draguljima novinarskog izričaja kako što su 'vruća atmosfera', 'uzavrela atmosfera', 'ludi provod', 'golišave ljepotice', 'razudane djevojke' i 'razgolićene djevojke', a oduševljavaju i svojim poliglotskim vještinama nerijetko koristeći stranu riječ 'party'. Tu im obično mozak trokira od napora pa nisu u stanju dalje pisati – onda stave slike sisa i guzica u bazenu Aquariusa.
No vratimo se hrvatskom turizmu. Na stranu Zrće, dakle, dosadan je. Kao, nudimo samo sunce i more – koji su divni i krasni, ali budimo realni, dodijaju nakon neka dva dana. Onda gosti žele zabavu. Senzaciju. Sadržaje. Nešto novo. Nešto drugačije. Nešto nikada do sada iskušano i nikada do sada viđeno.
E, pa, dragi moji, hrvatski turizam vam nudi sve to, pa čak i više. Uspjeli smo ono što nitko do sada nije! Ostvarili smo fantaziju H.G. Wellsa, Roberta Zemeckisa i Stevena Spielberga i pljunuli u lice Stevenu Hawkingu koji je rekao da takvo što nije moguće. Dame i gospodo, hrvatski turizam nudi vam – putovanje kroz vrijeme. Hawking veli da ono nije moguće jer da jest onda bi sreli turiste iz budućnosti. Frajer nema pojma. Zato jer nikad nije bio turist u Hrvatskoj. Da je zakoračio na Jadrolinijin brod Liburnija, drukčiju bi priču on pričao.
Na Liburniju sam se ukrcala u Rijeci, jednog lijepog, toplog i sunčanog petka, u kasno popodne. Samo ja, moj koferić i glava puna snova o savršenom putovanju u bolji svijet. Samo meni palubom ne bi prešetavao Leonardo di Caprio nego Daniel Craig. I ne bi se utopio nego bi se onako James Bondovski spasio. Usput bi spasio i cijeli brod dok ga Zubo pokušava pregristi...
Snovi su mi se raspršili već u trenutku kada sam zakoračila na palubu. Meni koferić težak, a Jamesa Bonda nigdje. Nigdje ni lifta. Sjećam se, na Liburniji sam zadnji put bila još osamdesetih kad su nas vodili na osnovnoškolsku ekskurziju na Vis – jer je tamo bila JNA baza i tamo nije bilo stranog dušmanina. A zna se da svaki pravi klinac u pubertetu s hormonima koji jure brže od Bugatti Veyrona samo želi približiti se tekovinama antifašizma. Na Liburniju, koja nas je vozila do Splita, penjali smo se noseći tešku prtljagu uskim, strmim stubama pokušavajući u gužvi pronaći mjesto gdje se možemo smjestiti.
Fast forward na 2012. i moj novi ukrcaj na Liburniju. Tada mi je sinulo. Hej, pa ja putujem kroz vrijeme! Vratili su me u Jugoslaviju osamdesetih. Lifta, pogađate, još uvijek nema. Umjesto Jamesa Bonda namrgođeni djelatnici koji u sebi perverzno uživaju dok se vi mučite vući prtljagu po stubama. A onda... pogled na palubu. Iste drvene klupe izblijedjele i uništene strukture od sunca, mora i soli, isti pod kojim koračaju duhovi prošlosti... Prešetavam do salona kako bih se negdje udobno smjestila. Tamo me dočekuje isti – ne jednak, isti! - crveni tapicirung i unutarnje uređenje čiji jedinstven stil je u povijesti prepoznat kao jugokomunistički socrealizam. Koji je obično sive boje ali mu tu i tamo u interijerima dodaju nešto crvene – obično na tepisonima i zavjesama. Ne možete ga promašiti. Meni je srce brže zalupalo kad sam to vidjela. Tada sam definitivno bila sigurna – uspjelo mi je ono o čemu su mnogi sanjali, i to bez De Loreana. Liburnija je vremenski stroj koji me je bacio u prošlost. Fucking wow!
Ushićena jer mi je uspjelo ono o čemu mnogi već stoljećima maštaju, krenula sam u razgledavanje broda. Vukući čitavo vrijeme koferić za sobom jer, naravno, za nas koji putujemo palubnim prijevozom, i dalje ne postoji posebno mjesto na koje možemo odložiti prtljagu. Očekivala sam da ću negdje u nekom skrovitom kutu ovog hrvatskog Starship Enterprisea pronađi prašnjavu fotografiju Tita i Vladimira Bakarića koji se rukuju nakon rezanja vrpce kojom su otvorili... nešto antifašističko. Ali nisam bila te sreće. Doduše, u jednom trenutku mi se učinilo da su prošli pored mene – ali nisam sigurna da to nisu samo bila dvojica ostarjelih njemačkih turista.
Ipak, sa sigurnošću mogu reći da sam naletjela na frižideriće za Montana sendviče. Bez Montana sendviča u njima. Oni valjda ipak nisu uspjeli proputovati kroz vrijeme. Ali jest cuga poput Coca Cole i Fante. Kad to vidite, morate se diviti snalažljivosti Jadrolinijinog vodstva. Uzmete frižideriće jedne kompanije koji vam služe kako bi prodavali – i promovirali – njihov proizvod, a vi ih onda zeznete i prodajete nešto drugo. Kao da u Benettonovom dućanu prodajete Lacoste. Shvatila sam, to je isto dio ugođaja u putovanju kroz vrijeme – postojanje svakog pravog Jugoslavena dobiva smisao tek kad nekog zajebe.
Nisam mogla sebi dozvoliti propustiti to jedinstveno iskustvo – za samo 205 kuna, doduše, bez čarobne krpice – i ne porazgovarati s nekim od članova posade. Odlučila sam se za naoko simpatičnog djelatnika na šanku u salonu. Drag momak. Veseo i prpošan. Dignuo mi je ego jer se nasmijao na moju foru. Doduše, dignuo mi je i želudac kad sam mu vidjela groblje u ustima. Vidjela sam smetlišta koja izgledaju bolje. Mora da se strane turistkinje posebno razgale kad im se osmjehne. A frajerima dođe da se naslone na šank, šeretski ga pogledaju i kažu: 'Shaken, but not stirred.'
Kako brod putuje noću i to munjevitom brzinom pa mu do Splita treba pišljivih 12 sati – zato ga zovu 'brzom linijom!' – usprkos uzbuđenju u međuvremenu mi se počelo spavati. Cijena kabine? Halo, Bing, prava sitnica. Samo stotinjak eura. U potpalublju, malena, klaustrofobična, a dijelite je s nekih pet, šest ljudi. Spavate na krevetu na kat. Ko Leonardo di Caprio u Titaniku. Ako u brod, ne daj Bože, uđe malo vode, otvori za prolaz se automatski zatvaraju. Bespovratno. Onda nakon nekog vremena uspijete sresti druga Tita. A možda i Bakarića. Tamo negdje dole, u dubinama...
Ja sam se, dakle, odlučila za palubni prijevoz. Pa sam probala smjestiti se negdje u salonu kako bih malo odspavala. Ali nije išlo. Nemate se gdje rastegnuti. Pardon, imate. Na palubi, na podu. U pokušaju zaboravljanja potrebe za snom odlučila sam još jednom prošetati palubom - i dalje vukući koferić za sobom – pazeći kako se u mraku ne bih spotaknula preko nekog uspavanog tijela u vreći za spavanje.
Vjerovali ili ne, malo je falilo da na brodu imamo i mrtvo tijelo. Dogodilo se to nekih petnaest minuta nakon isplovljavanja iz Splita, u polasku prema mom konačnom odredištu – Korčuli. Taman smo fino krenuli, a onda je dočekao povik: 'Ima li doktora na brodu?' Prvo sam mislila da se netko dobro zeza. Ali, ne. Onda opet. 'Ima li doktora na brodu?!' 'Is there a doctor on the ship?!' Pa još jednom. Tada sam shvatila. Oni fakat traže doktora. Da skratim, nekom frajeru iz Njemačke je pozlilo, dobio epileptični napadaj. Radi njega su vratili brod natrag u Split i odfurali ga u bolnicu. Sve to bilo je prije nekoliko tjedana. Njegova obitelj još uvijek ispunjava formulare. Nepoznati glas je na mikrofon pitao ima li doktora na brodu jer ga na Liburniji – nemaju. Na moje pitanje nepoznatom članu osoblja zašto je to tako i zar ne bi bilo dobro imati dežurnog liječnika, ili barem medicinsku sestru, za hitne slučajeve, odgovorio mi je: 'E, uvijek se netko nađe.' Da je onaj frajer iz Njemačke svoj napadaj dobio samo nekoliko minuta kasnije, jedino što bi se za njega našlo jest plahta kojom bi ga prekrili. A nisam čak sigurna ni imaju li na Liburniji to. Ako imaju koju plahtu viška, vjerojatno je i ona još iz osamdesetih.
Toalete također nisu očistili još od osamdesetih. Tako mi je reklo nekoliko hrabrih dobrovoljaca koji su se usudili u njih ući i time riskirati život. Ako su na ljestvici razina hrabrosti od 1 do 10 talijanska vojska na broju 1, a japanske kamikaze na broju 10, ovi zaslužuju 11. Eto, zato sam istu, ustajalu bočicu vode od pola litre razvlačila punih 18 sati. Eh, što je to prema jedinstvenom iskustvu putovanja kroz vrijeme koje sam doživjela... Marty McFly, Doc Brown, požderite se. Tko vam kriv što je De Lorean propao – Liburnija i dalje plovi...