Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

Komunistički čovjek želi se vratiti u kavez koji poznaje

protivkapitalizma

 

Braniti danas tzv. "liberalni kapitalizam" je najnezhvalnija zadaća koje se netko može prihvatiti, naročito u Hrvatskoj. Međutim, upravo je niska razina ekonomske i političke pismenosti u korijenima većine hrvatskih problema.


Ekonomski i politički pismeniju naciju bi, naime, bilo teško ovako vozati. Na žalost, ovakva Hrvatska, desetljećima impregniranana mitovima o "društvenom vlasništvu" je plodno tlo za tragače za ekonomskim kamenom mudrosti, društvenim uređenjem koje bi jamčilo "pravednu raspodjelu društvenih dobara". No, problem je što su svi takvi eksperimenti u povijesti brutalno skrahirali. Ne zbog nekih mutnih zavjera, ljudi-guštera, i svega ostalog što teoretičari zavjera o neoliberalnom kapitalizmu - što bi ta nesretna sintagma uopće trebala značiti? - spominju, već zbog jednostavne činjenice da su se sve dirigirane, planske i političke ekonomije pokazale nesposobnim osigurati osnovnu opskrbu stanovništva bilo čime. Jednostavno rečeno: bile su neuspješne, i na kraju su ih uspješniji jednostavno progutali.

 

Kad takve ideje dolaze od neukog svijeta, to je u neku ruku očekivano. Kad takve ideje šire intelektualci, to je opasno, naročito kad to čine oni koji svjetonazorski pripadaju desnici. Dok je ljevici težnja "preraspodjeli društvenog bogatstva" imanentna, ona to desnici nipošto ne bi smjela biti. Zato me pomalo neugodno iznenadio tekst Jure Vujića "Vratimo političku ekonomiju".

 

Ekonomska sloboda kao temelj svake druge slobode

"Ekonomija prevladava u svim segmentima društva (kultura, umjetnost, društveni život) upravljajući politikom tako da se može govoriti o demoniji ekonomije. Ekonomija okupira javni i privatni prostor, poput uljeza koji se eksponencijalno širi. Stoga je vrijeme da vratimo ekonomiju na njeno podređeno mjesto, mjesto „materije", posljednje mjesto u svjetonazorskom lancu društvenih vrednota, ekonomiju koja služi zajednici a ne obrnuto.", kaže Jure. "Homo ekonomicus" je svojstven i marksizmu i kapitalizmu pa je u tom smislu umjetna fikcija, kaže on i poziva se na Friedricha Lista, koji je rekao kako pojedinac, promovirajući vlastiti interes, može naškoditi javnom interesu. Nacija, promovirajući javni interes i opće dobro, kaže on, može zadovoljiti interese dijela svojih članova.

 

No, ideja političke ekonomije, gdje bi politika upravljala raspodjelom novca, je, ma kako privlačnom se činila u doba kad je toliko ljudi bez posla dok malobrojni žive poput careva, opasna s bar tri bitna aspekta: prvo, ona vodi u gubitak ekonomske slobode pojedinca, on postaje ovisan o milosti države, o tome koliko će mu netko s vrha "raspodjeliti" dobara. Ako ne raspolažete slobodno svojom zaradom - niste slobodni. Imate tutora. A kad izgubite ekonomske slobode, izgubili ste i sve ostale slobode. Samo čovjek koji slobodno raspolaže svojim vlasništvom, svojim radom i znanjem, svojim dobrima i resursima, je slobodan čovjek. Komunistički čovjek, izašao iz kaveza komunizma gdje je dobivao dva-tri kakva takva skromna obroka dnevno, našao se u džungli slobodne trgovine i slobodnog poduzetništva, i luta u njemu poput životinje rođene u zoološkom vrtu i puštene na slobodu, te jedan dio njega uvijek teži vratiti se u sigurnost svog kaveza kojeg poznaje, ma kako skučen on bio. Vjerujte mi: nigdje ljudi neće mrziti kapitalizam kao u Sjevernoj Koreji, jednog dana kad se represivni sustav raspadne.

 

Stvarno, najveći izvor primjedbi na slobodno tržište je upravo taj što ono daje ljudima ono što žele, ma kako glupo, beskorisno ili loše to bilo, dok politička ekonomija uvijek ljudima nudi ono što jedna određena grupa ljudi na vlasti misli da bi oni trebali željeti. Iz Vujićevog teksta moguće je iščitati upravo takvu tendenciju. No, u pozadini većine argumenata protiv nepravedne tržišne, a u korist političke ekonomije, je nedostatak vjere u slobodu kao takvu. Kao ideju vodilju.

 

Monopol i neučinkovitost

Drugi problem je što to neminovno vodi u monopolizaciju ekonomske moći u rukama vlasti. A nema nikakvog razloga vjerovati da će se ona ponašati išta drukčije nego što su se ponašale sve planske ekonomije u povijesti, niti da će biti uspješnije. Socijalizam, u praksi, nije bio ništa do li kapitalizam gdje je centralni komitet jedini pravi vlasnik svega u državi: to nužno vodi u sve loše strane monopola kao takvog, kao posljedica nedostatka konkurencije na tržištu: nisku učinkovitost zaposlenih, lošu i manjkavu ponudu, visoke cijene u odnosu na primanja, nestašice.

 

Usto, svaki monopol se mora suočiti s tim da će svoju monopolističku poziciju morati braniti izdvajanjem znatnih sredstava za njegovu obranu: u društvima s tržišnom ekonomijom, to se radi korupcijom i podmićivanjem, što je bio i način života u svim socijalističkim društvima, gdje je ovisnost građana o državi rezultirala potpunom korupcijom svih struktura. U društvima s planskom ekonomijom, državni monopol se mora braniti zabranama uvoza, izolacijom stanovništva, sprječavanjem njihovog izlaska iz zemlje kako ona ne bi ostala bez najvećeg kapitala - ljudskog - koji će nužno sebi potražiti bolji život u Munchenu ili Miamiju, i vojskom koja će štititi monopol vlasti. Cijenu toga uvijek plaćaju građani: to je jedan od razloga neuspješnosti planskih ekonomija.

 

Treći razlog njihove kronične neuspješnosti - što trenutno vidimo čak i na primjeru naftom prebogate Venezuele u kojoj divljaju korupcija i inflacija, te nestašice svega pa i vode, praćene političkim nasiljem - najbolje opisuje primjer jednog sovjetskog direktora državne tvrtke koja je proizvodila televizore. Dotični je uvijek uspijevao ispuniti plan proizvodnje, što je u uvjetima SSSR-a osamdesetih, gdje je svima kronično nedostajalo dijelova od dobavljača, i gdje je proizvodnja više stajala nego išla zbog nepouzdanih isporuka i nestašica doslovce svega te višemjesečnih čekanja da kooperanti isporuče komponente, bilo nevjerojatno. Uredno je svake godine nagrađivan "Lenjinovom nagradom", da bi dolaskom perestrojke bila otkrivena njegova tajna. Televizori su izlazili iz tvornice nedovršeni, bez pola dijelova, i jednostavno nisu radili. Ali u planskoj ekonomiji, za to nikog nije bilo briga: čovjek je ispravno shvatio suštinu sustava, bitno je zadovoljiti drugove u komitetu, a ne kupce. Proizvod ionako može s trake ravno na smetlište, kog briga. I upravo taj nedostatak bilo kakve odgovornosti sustava prema krajnjem kupcu je pokopao socijalističke proizvode: zašto bi itko razvijao bolju mišolovku, ili bolji Trabant ili Ladu, kad se i na ovakav čekalo godinama? Ljudi se ponašaju racionalno: a racionalno ponašanje u planskoj ekonomiji je ne ulagati ni u kakav razvoj. To je bacanje novca.

 

Problemi tranzicije i duh socijalizma
No, smrt i raspad socijalizma nisu ispunili očekivanja. Tranzicijske zemlje su imale mnoge karakteristike pogodne za korupciju, poput sveprisutne države, nevladavine prava i nepoštivanja vlasničkih prava. Rezultati pro-tržišnih reformi su svugdje manjkavi. Klijentelizam, kao posljedica desetljeća provedenih u planskoj ekonomiji, je bio i ostao sveprisutna pojava u tranzicijskim društvima, i upravo je on motor korupcije, kao i traženje rente. Neuspjeh tranzicijskih zemalja međutim malo tko traži unutar njih samih, to se često pripisuje "ekonomskom izrabljivanju" od strane moćnih, neokolonijalizmu, globalizaciji... no sve su to stvari s kojima treba živjeti i prilagoditi im se. Ključ opstanka, u ekonomiji kao i drugdje, je prilagodba svijetu i danim okolnostima.

 

"Proces tranzicije u znanstvenoj i političkoj sferi, započeo je namjerno zanemarujući političku ekonomiju, koja je tada bila percipirana kao dominantna marksistička znanost. Međutim u takvom valu „tržišne euforije" marginalizirani su i drugi oblici društveno-ekonomskog i političkog mišljenja koji su nastali prije marksizma, a koji proizlaze iz kršćanskog nauka o socijalnoj ekonomiji", kaže Vujić. I zaključuje: "Politička ekonomija bila je opasan suparnik neoliberalnoj opciji jer ističe opće interese društva i metodologiju njihovog ostvarivanja u okviru državne zajednice, uzimajući u obzir specifične povijesne i kulturološke kontekste, moralno-etička načela u sklopu upravljanja gospodarskim sustavom. Neoliberalna opcija naprotiv, naglašava prvenstveno privatne interese, tržišnu regulaciju i spontano usklađivanje privatnih i društvenih interesa pomoću tržišta, apstrahirajući etičke i socijalne posljedice takve politike."

 

Međutim, politička ekonomija nikad nije bila suparnik nikakvoj opciji zasnovanoj na slobodnom raspolaganju vlasništvom, jednostavno jer nikad nigdje nije polučila nikakav uspjeh ni na kojem polju. A etičke i socijalne posljedice takve politike?

 

Kapitalizam kao kršćanska vrijednost

Ma kako to izgledalo čudno, sam pojam kapitalizma upravo je duboko vezan na kršćansku, točnije protestantsku etiku. Vujić, nesporno respektabilan intelektualac, naslućuje nekompatibilnost hrvatskog nacionalnog bića i duha kapitalizma. No, o tome najbolje govori kapitalno djelo jednog drugog filozofa, Maxa Webera, "Protestantska etika i duh kapitalizma", koje je ključno za razumijevanje uspješnosti "liberalnog kapitalizma" i njegovu globalnu dominaciju.

 

No, kakve veze mogu imati principi jedne kršćanske denominacije i principi kapitalizma? Ti principi proizlaze iz Svetog Pisma, ali i društvenih i ekonomskih okolnosti na područjima koje je u 16. stoljeću zahvatila reformacija. A upravo se tamo razvio - kapitalizam.

 

Temeljna vrijednost protestantske etike je rad. Bog je, prema protestantskim shvaćanjima, pozvao čovjeka da svojim radom doprinosi zajednici. Uz radišnost se javlja i princip skromnosti, odnosno štedljivost. Takva praksa je vodila prema akumulaciji kapitala, koja je služila za investiranje. Upravo u kontekstu akumulacije kapitala kroz štednju kao vrlinu Weber koristi termin "kapitalizam". Kalvinisti i puritanci su najviše isticali važnost takve radne etike.

 

Premda je bogatstvo bilo posljedica Božjeg blagoslova kao nagrada za naporan i pošten rad, protestantima je uvijek bilo važno odricanje od uživanja u bogatstvu, asketizam svojstven Nijemcima ili Šveđanima, što je bit Weberovog opisa asketskog protestantizma. Novac nije sredstvo za zadovoljavanje strasti, kao što je uglavnom bio u nereformiranom, katoličkom dijelu svijeta, već sredstvo akumulacije kapitala i investicija. Tako su rad i štedljivost kao vrijednosti protestantske etike ujedno postali vrijednosti kapitalizma koji se razvijao nakon reformacije - premda je postojao i ranije, kao posljedica stratifikacije rada.

 

Tako je bogatstvo samo po sebi prestalo u protestantizmu biti grijehom kakvim se smatralo u katoličkom kontekstu, osim ako prelazi u uživanje i ovisnost o novcu, kad novac postaje vrijednost za sebe i zamjenjuje vjernost Bogu. Čovjek je odreden od Boga da bude upravitelj svog vlasništva. To vlasništvo zapravo pripada Bogu i ne služi za uživanje, vec za korištenje. Zato Bog daje pojedincima vlasništvo kako bi njime upravljali, te razvijali i realizirali svoje stvaralacke potencijale, tumači Weber.

 

Suprotno od onih koji tvrde da je Isus bio "prvi socijalist", on upozorava na desetu zapovijed Božju: onazahtijeva poštivanje tuđeg vlasništva, a zabranjuje pohlepu i gramzljivost, kao i zavist prema tuđem bogatstvu - koja je temelj svih socijalističkih ideja. A to je važno za shvaćanje tekovina cijele zapadne civilizacije. Pohlepa se smatra prvim korakom prema krađi, pljački i prijevari što može dovesti do nasilja i nepravde.

 

Zato, iako mnogi vjeruju da postoji i neki drugi put osim kapitalizma, što je svojstveno i desnici i ljevici u Hrvata, treba shvatiti da kapitalizam nije nikakakva nametnuta ideologija niti sustav, već jednostavno posljedica razvoja tehnologije, ali i kršćanske misli zapada.

 

On međutim nije imanentan katoličkim sredinama, još manje pravoslavnim: zato ne treba čuditi da se socijalističke ideje nikad nisu primile niti u jednoj protestantskoj državi, ali jesu u katoličkim (komunističke partije Italije i Francuske su tradicionalno bile među najjačima na zapadu). U korijenu toga je i relativno zaostajanje tih država za protestantskim Amerikom, Engleskom, i dijelom i Njemačkom, koje su se pokazale kudikamo uspješnijima.

 

Rad kao temelj svega
Zato, kad postavimo pitanje kako etika jedne kršcanske vjeroispovijesti može dati opravdanje razvoju kapitalizma, koji je sve više predmet kritika, dolazimo do jednostavnog odgovora. Ekonomskim slobodama jednostavno ne postoji alternativno bolji poredak odnosno paradigma, kao što ne postoji niti kamen mudraca koji bi sve pretvorio u zlato, i donio bogatstvo svima. Razvijene kapitalističke zemlje uspješno kombiniraju ekonomske slobode s državom blagostanja, prije svega skandinavske i germanske kulture, ali i anglosaksonske zemlje poput Kanade, Australije i Novog Zelanda. U svim tim zemljama je protestantizam imao utjecaj, a i danas ima svoj udio u društvu.

 

Rad je tamo dužnost za sve one koji su sposobni raditi, a život od milosti drugih (države), od "raspodjele bogatstva", se smatra krajnje nemoralnim. Neuspjeh u radu ili odbijanje rada zbog lijenosti, odnosno siromaštvo takvih ljudi nemaju opravdanje u protestantskom skupu vrijednosti. Svatko je odgovoran kvalificirati se kroz obrazovanje za svoj poziv i dati najbolje od sebe, upravo da bi služio zajednici. Edukacija je zato dobila važnu ulogu odmah nakon reformacije, pogotovo kroz kalvinizam. To je bit zapadnog "kapitalizma" koja se često smeće s uma, dok se vidi samo bogaćenje jednih na račun drugih.

 

Naravno, da bi takav sustav uspio, mora izrasti unutar kršćasnke kulture bazirane na samokontroli i disciplini, bez gubljenja vremena na dokolicu i raskalašene zabave, bez rastrošnosti i uživanja u bogatstvu, i naročito bez mita i korupcije. Umjerenost i samokontrola su ključ, a one proizlaze upravo iz puritanskog shvaćanja. Kršćanski je prihvaćati vlastitu odgovornost za vlastite rezultate. Bogatstvo treba služiti čovjeku kao sredstvo buduće akumulacije kapitala, odnosno investiranja, a rad je način kojime se pokazuje ljubav prema bližnjemu.

 

Drugim riječima, protestantska radna etika je dala doprinos razvoju zdravih društvenih i ekonomskih odnosa, gdje su rad stvara bogatstvo, odnosno visoki standard i kvalitetu života. To je moguće samo u slobodnim gospodarstvima gdje sloboda ne znači neobuzdanu grabežljivost za novcem i bogaćenjem, već daje priliku onima koji su ambiciozni na temelju znanja i želje za društveno odgovornim poslovanjem.


Problem je međutim što se Vujić, kao i mnogi drugi, služi filozofskim kategorijalnim aparatom da bi objasnio ekonomiju, a ona jednostavno tako ne funkcionira. Vrijednosti naše kulture su nešto drukčije posložene, i kod nas, u katoličkoj sredini, bogaćenje se smatra sramotom. Ne bez razloga, jer kod nas je i praksa da se bogatstvo troši na užitke. Odatle i prezir prema kapitalizmu.

 

No, politička ekonomija, ma koliko kapitalizam bio krivo nasađen, pa i strano tijelo u našem društvu, nije rješenje niti može biti. Ona, naprotiv, može donijeti samo više korupcije, više klijentelizma, više moći državi na račun pojedinca. Ona ne može pravednije raspodijeliti bogatstvo i resurse, već samo pravednije rasporediti bijedu. Zato razmišljanja o kapitalizmu trebaju ići u posve drugom smjeru: da bi ga se pobijedilo, ili bar u njemu preživjelo, treba ga prvo razumjeti, kao i razloge relativnog neuspjeha Hrvatske da ga zasadi u svom dvorištu.

 

Izvor: dnevno.hr 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version