'Moramo pronaći Boga, a njega se ne može pronaći u buci i nemiru. Bog je prijatelj tišine. Pogledajte kako priroda - drveće, cvijeće, trava - raste u tišini. Pogledajte zvijezde, mjesec i sunce, kako se kreću u tišini. Potrebna nam je tišina kako bi mogli dotaknuti duše.'
Riječi su ovo pokojne dobročiniteljke koja je dotaknula srca mnogih, Majke Tereze, koje bi mogao izgovoriti i George Valentin, glavni junak filma Umjetnik.
Godina je 1927. i George je velika glumačka zvijezda nijemog filma. Baš kao i u slučaju Rudolpha Valentina, stvarne zvijezde Hollywooda dvadesetih godina prošlog stoljeća i lomitelja ženskih srdaca na čije ime nas ovo njegovo neodoljivo podsjeća, George Valentin na vrhuncu je slave, na premijerama svojih filmova doživljava ovacije, a obožavateljice za njim vrište u zanosu i čini se da mu čitav svijet stoji na dlanu. A onda se, iznenada, sve mijenja...
Iste te godine filmski svijet doživljava svoju evoluciju i počinju se snimati zvučni filmovi. Priliku koju pruža nova tehnologiju, uz publiku uvijek gladnu novih trendova i svježih lica, iskorištava simpatična djevojka Peppy Miller koja u neke dvije godine od statistice - čiju karijeru je korisnim savjetom pogurao upravo Valentin - postaje jedna od najvećih holivudskih zvijezda. Na pitanje oduševljenih novinara zašto je to tako u jednom od intervjua odgovara: 'Valjda zato jer me ljudi mogu čuti' i nadodaje kako nijemi film više nikog ne zanima jer se u njemu preglumljuje i ne djeluje više tako stvarno. George Valentin je tu istinu odbio čuti i s gnušanjem je odbacio ideju prelaska na zvučni film, a ponos ga je koštao kraha, ne samo u karijeri već i u privatnom životu. Dotiče samo dno egzistencije, a jedina osoba koja bdije nad njim, poput anđela čuvara - kako glasi, gle slučajnosti, i naziv jednog od njenih filmova kojima puni blagajne kino-dvorana - jest upravo Peppy koja negdje duboko u sebi zna da je upravo on taj zbog kojeg je postala to što jest.
Film
Umjetnik - zaglušujuća ljepota tišine
Kategorija: Film Kreirano Nedjelja, 04 Ožujak 2012 10:28 Napisao/la G.M.
'Moramo pronaći Boga, a njega se ne može pronaći u buci i nemiru. Bog je prijatelj tišine. Pogledajte kako priroda - drveće, cvijeće, trava - raste u tišini. Pogledajte zvijezde, mjesec i sunce, kako se kreću u tišini. Potrebna nam je tišina kako bi mogli dotaknuti duše.'
Riječi su ovo pokojne dobročiniteljke koja je dotaknula srca mnogih, Majke Tereze, koje bi mogao izgovoriti i George Valentin, glavni junak filma Umjetnik.
Godina je 1927. i George je velika glumačka zvijezda nijemog filma. Baš kao i u slučaju Rudolpha Valentina, stvarne zvijezde Hollywooda dvadesetih godina prošlog stoljeća i lomitelja ženskih srdaca na čije ime nas ovo njegovo neodoljivo podsjeća, George Valentin na vrhuncu je slave, na premijerama svojih filmova doživljava ovacije, a obožavateljice za njim vrište u zanosu i čini se da mu čitav svijet stoji na dlanu. A onda se, iznenada, sve mijenja...
Iste te godine filmski svijet doživljava svoju evoluciju i počinju se snimati zvučni filmovi. Priliku koju pruža nova tehnologiju, uz publiku uvijek gladnu novih trendova i svježih lica, iskorištava simpatična djevojka Peppy Miller koja u neke dvije godine od statistice - čiju karijeru je korisnim savjetom pogurao upravo Valentin - postaje jedna od najvećih holivudskih zvijezda. Na pitanje oduševljenih novinara zašto je to tako u jednom od intervjua odgovara: 'Valjda zato jer me ljudi mogu čuti' i nadodaje kako nijemi film više nikog ne zanima jer se u njemu preglumljuje i ne djeluje više tako stvarno. George Valentin je tu istinu odbio čuti i s gnušanjem je odbacio ideju prelaska na zvučni film, a ponos ga je koštao kraha, ne samo u karijeri već i u privatnom životu. Dotiče samo dno egzistencije, a jedina osoba koja bdije nad njim, poput anđela čuvara - kako glasi, gle slučajnosti, i naziv jednog od njenih filmova kojima puni blagajne kino-dvorana - jest upravo Peppy koja negdje duboko u sebi zna da je upravo on taj zbog kojeg je postala to što jest.
Sveukupno gledano, priča filma je jednostavna, linearna i lako razumljiva, a opet izrazito dojmljiva. Dok ćete vas s jedne strane nasmijati Georgeovi gegovi, te posebno scene s Uggijem, apsolutno fenomenalno dresiranim desetogodišnjim Jack Russell terijerom koji je potpuno zasluženo osvojio tzv. pseću Zlatnu palmu u Cannesu, s druge ćete teško spriječiti stvaranje knedle u grlu dok budete promatrali Georgeovu propast. Snažnom emotivnom dojmu filma dodatno pridonosi briljantna glazba Ludovica Bourcea za koju je nagrađen Oscarom i koja potvrđuje zlatno pravilo da glazba mora biti samo pratitelj radnje, kako bi iz pozadine pridonijela ukupnom dojmu, a nikad u prvom planu i nikad tu radi sebe same. Ovdje je zanimljivo naglasiti da Bource posjeduje vrlo ograničeno glazbeno obrazovanje i da se u svojoj dosadašnjoj karijeri nikada nije istaknuo nekim kvalitetnim glazbenim uratkom pa stoga Umjetnik za njega predstavlja doista ugodno iznenađenje.
Zapravo, mogli bi reći da je čitav film prilično veliko iznenađenje. Naime, toliko je toga moglo poći po zlu. Recite iskreno, kako vam zvuči ovo: francuski, crno-bijeli nijemi film s glavnim glumcem potpuno nepoznatim izvan granica Francuske i isto takvim redateljem koji je do sada publici u svojoj zemlji najpoznatiji po seriji filmova o agentu OS117, ne prekvalitetnoj parodiji na špijune poput Jamesa Bonda? Imate potrebu pobjeći koliko god vas daleko noge nose? Bez brige, i mi smo to pomislili. Srećom, čuveni američki producent, osnivač producentske kuće Miramax, Harvey Weinstein, nije. Baš kao i u slučaju filmova poput Paklenog šunda i Zaljubljenog Shakespearea, Weistein je imao nos prepoznati uradak koji usprkos tome što prkosi konvencijama u sebi nosi odličan potencijal. Penelope Ann Miller, koja u filmu tumači ulogu Valentinove nesretne supruge - i koja se, zanimljivo, odlično snalazi u celuloidnim uratcima koji se dotiču tematike nijemog filma pa je tako zasjala punim sjajem i u Chaplinu Richarda Attenborougha iz 1992. s odličnim Robertom Downeyem mlađim u glavnoj ulozi - izjavila je u razgovoru za Huffington Post kako je upravo činjenica da je Weistein kupio ovaj mali film, sa za današnje prilike sitnišem od budžeta od 15 milijuna američkih dolara, i krenuo ga žustro promovirati, u potpunosti preuzevši na sebe zadatak njegove distribucije u Sjedinjenim Američkim Državama, pomogla Umjetniku skočiti u stratosferu i u konačnici trijumfirati na 84. dodjeli Oscara.
Da, Weinstein je definitivno znao što radi, ma koliko je to na prvi pogled zvučalo suludo. Jean Dujardin potpuno je zasluženo nagrađen ne samo Oscarom za glavnu mušku ulogu već i Zlatnom palmom u Cannesu. Čovjek za kojega do ne davno nismo ni čuli oduševio nas je svojom emotivnom, a opet ne isforsiranom glumačkom izvedbom, baš kao i njegova partnerica Berenice Bejo čija je nominacija za Oscara za sporednu žensku ulogu također bila više no zaslužena. Redatelj filma, Michel Hazanavicius, koji je i sam zaradio zlatni kipić američke Akademije dramskih umjetnosti, svoj je zadatak shvatio izuzetno ozbiljno i njegova režija vrlo je precizna, bez suvišnih momenata, sa savršeno istaknutim osjećajem za detalje. Osim što se pobrinuo odvesti Dujardina i Bejo u kino kako bi pogledati klasike nijemog filma poput Izlaska sunca F.W. Murnaua i Sedmog neba Franka Borzagea kako bi im približio glumačke tehnike zvijezdi nijemog filma, Hazanavicius na brlijantan način koristi zvuk koji time postaje ne samo savršeno korišteno oruđe već zapravo glavni junak Umjetnika. Naprosto je savršena scena u kojoj George Valentin doživljava noćnu moru zbog kakofonije zvukova koji ga okružuju, od četkice za zube koja pada na pod, preko smijeha djevojaka na ulici do pada običnog pera na pod čiji zvuk u njegovim ušima odjekuje poput eksplozije, dok iz njegovih usta, ma koliko vrištao, glas ne izlazi. Upravo to prvi je trenutak kada u filmu čujemo zvuk... i tada običan pad četkice za zube djeluje naprosto čudesno.
Nesumnjivo je da ovaj film inspiraciju uvelike pronalazi u filmu Georgea Cukora Zvijezda je rođena o propalom glumcu alkoholičaru (James Mason) koji pomaže mladoj zvijezdi u usponu (Judy Garland) izgraditi karijeru, kao i u čuvenom mjuziklu Genea Kellyja Pjevanje na kiši, koji govori upravo o teškoćama s kojima se produkcijska ekipa koja pravi nijeme filmove suočava nakon dolaska zvučnog filma. Ovdje valja spomenuti i fenomenalan Sunset Boulevard Billyja Wildera, inače Hazanaviciusovog uzora, u kojem legendarna Gloria Swanson, u ulozi propale zvijezde nijemog filma, na primjedbu da je nekad bila velika zvijezda, izgovara čuvenu rečenicu: 'Ja jesam velika. Filmovi su ti koji su postali mali.' Istu tu rečenicu izgovorio bi i George Valentin da je mogao. Za njega je zvuk noćna mora, propast svega onoga što on predstavlja i zbog čega je toliko voljen. Zanimljivo je da sam film počinje natpisom, u stilu klasičnih nijemih filmova, u kojem Valentin u jednom od svojih filmskih hitova kaže: 'Neću govoriti! Neću reći niti riječi!' I dalje je sve upravo tako - nijemo, bez riječi, samo s natpisima, u potpunosti oslonjeno na mimiku lica izvrsnih glumaca i poetičnu režiju koja se poigrava zvukom koji nas očarava u čitavoj svojoj jednostavnosti i savršeno pogođenom trenutku. Riječi nisu potrebne, ljepota tišine je tu i ona govori sve.
Da, snimiti, u 2011. godini, crno-bijeli film u kojem glumci ne izgovaraju niti jednu jedinu riječ doista je hrabar potez, ali u ovom slučaju rizik se isplatio. Činjenica je, naime, da crno-bijela tehnika i nedostatak govora ovdje nisu naprosto korišteni kao sredstvo prenemaganja redatelja željnog iskazivanja svojih umjetničkih težnji ili pseudointelektualizma - što je, recimo, težnja dobrog dijela hrvatskih filmova i razlog njihove propasti, a posljednji takav primjer imali smo priliku gledati u uratku Irene Škorić 7sex7 - već su oni doista tu u službi stvaranja snažnijeg dojma na gledatelja i odlično se uklapaju u ukupan filmski izričaj. U redu, Umjetnik nije stvarno nijemi film - da jest, ne bi bilo snimljene glazbe već bi na svakoj projekciji u kinu svirao orkestar, ali redatelj je uradio izvrstan posao kako bi sve učinio da izgleda kao da to jest. Bit filmske čarolije nije u tome da nešto bude stvarno već da djeluje kao da jest stvarno.
I možda je upravo to razlog zašto smo se tako vezali uz Georgea Valentina i njegovu nesretnu sudbinu. U dobrom dijelu nas čuči jedan mali George kojega pomisao na novo, do sad neviđeno, plaši, i koji se grčevito drži onog starog, dobro poznatog svijeta bez iznenađenja i šokova. Upravo danas, u svijetu rapidno rastuće tehnologije koja dovodi do toliko čestih promjena, možemo, s jedne strane, bolje no ikada razumjeti oduševljenje novim, a s druge, i strahove onih koji se novome odupiru. Starije generacije i dan danas plaše se korištenja računala ili složenijih funkcija na mobilnim telefonima, vrsni vozači starog kova duboko u sebi osjećaju prezir prema automatizaciji u automobilima zbog koje gube onaj pravi osjećaj vožnje, a ljubitelji listanja svojih omiljenih dnevnih novina teško se navikavaju na činjenicu da im od njihove novonastale elektronske verzije neće ostati prljave jagodice prstiju. Da, novo je lijepo ali je istovremeno i zastrašujuće - i upravo zato Georgea Valentina razumijemo tako dobro i tako snažno suosjećamo s njime. On nije samo izmišljen lik i plod nečije mašte, on je simbol straha od nepoznatog koji mori sve nas. A strah najsnažnije vrišti upravo u tišini.
Ocjena: 9.5 od 10.
{jathumbnail off}
Da, Weinstein je definitivno znao što radi, ma koliko je to na prvi pogled zvučalo suludo. Jean Dujardin potpuno je zasluženo nagrađen ne samo Oscarom za glavnu mušku ulogu već i Zlatnom palmom u Cannesu. Čovjek za kojega do ne davno nismo ni čuli oduševio nas je svojom emotivnom, a opet ne isforsiranom glumačkom izvedbom, baš kao i njegova partnerica Berenice Bejo čija je nominacija za Oscara za sporednu žensku ulogu također bila više no zaslužena. Redatelj filma, Michel Hazanavicius, koji je i sam zaradio zlatni kipić američke Akademije dramskih umjetnosti, svoj je zadatak shvatio izuzetno ozbiljno i njegova režija vrlo je precizna, bez suvišnih momenata, sa savršeno istaknutim osjećajem za detalje. Osim što se pobrinuo odvesti Dujardina i Bejo u kino kako bi pogledati klasike nijemog filma poput Izlaska sunca F.W. Murnaua i Sedmog neba Franka Borzagea kako bi im približio glumačke tehnike zvijezdi nijemog filma, Hazanavicius na brlijantan način koristi zvuk koji time postaje ne samo savršeno korišteno oruđe već zapravo glavni junak Umjetnika. Naprosto je savršena scena u kojoj George Valentin doživljava noćnu moru zbog kakofonije zvukova koji ga okružuju, od četkice za zube koja pada na pod, preko smijeha djevojaka na ulici do pada običnog pera na pod čiji zvuk u njegovim ušima odjekuje poput eksplozije, dok iz njegovih usta, ma koliko vrištao, glas ne izlazi. Upravo to prvi je trenutak kada u filmu čujemo zvuk... i tada običan pad četkice za zube djeluje naprosto čudesno.
Nesumnjivo je da ovaj film inspiraciju uvelike pronalazi u filmu Georgea Cukora Zvijezda je rođena o propalom glumcu alkoholičaru (James Mason) koji pomaže mladoj zvijezdi u usponu (Judy Garland) izgraditi karijeru, kao i u čuvenom mjuziklu Genea Kellyja Pjevanje na kiši, koji govori upravo o teškoćama s kojima se produkcijska ekipa koja pravi nijeme filmove suočava nakon dolaska zvučnog filma. Ovdje valja spomenuti i fenomenalan Sunset Boulevard Billyja Wildera, inače Hazanaviciusovog uzora, u kojem legendarna Gloria Swanson, u ulozi propale zvijezde nijemog filma, na primjedbu da je nekad bila velika zvijezda, izgovara čuvenu rečenicu: 'Ja jesam velika. Filmovi su ti koji su postali mali.' Istu tu rečenicu izgovorio bi i George Valentin da je mogao. Za njega je zvuk noćna mora, propast svega onoga što on predstavlja i zbog čega je toliko voljen. Zanimljivo je da sam film počinje natpisom, u stilu klasičnih nijemih filmova, u kojem Valentin u jednom od svojih filmskih hitova kaže: 'Neću govoriti! Neću reći niti riječi!' I dalje je sve upravo tako - nijemo, bez riječi, samo s natpisima, u potpunosti oslonjeno na mimiku lica izvrsnih glumaca i poetičnu režiju koja se poigrava zvukom koji nas očarava u čitavoj svojoj jednostavnosti i savršeno pogođenom trenutku. Riječi nisu potrebne, ljepota tišine je tu i ona govori sve.
Da, snimiti, u 2011. godini, crno-bijeli film u kojem glumci ne izgovaraju niti jednu jedinu riječ doista je hrabar potez, ali u ovom slučaju rizik se isplatio. Činjenica je, naime, da crno-bijela tehnika i nedostatak govora ovdje nisu naprosto korišteni kao sredstvo prenemaganja redatelja željnog iskazivanja svojih umjetničkih težnji ili pseudointelektualizma - što je, recimo, težnja dobrog dijela hrvatskih filmova i razlog njihove propasti, a posljednji takav primjer imali smo priliku gledati u uratku Irene Škorić 7sex7 - već su oni doista tu u službi stvaranja snažnijeg dojma na gledatelja i odlično se uklapaju u ukupan filmski izričaj. U redu, Umjetnik nije stvarno nijemi film - da jest, ne bi bilo snimljene glazbe već bi na svakoj projekciji u kinu svirao orkestar, ali redatelj je uradio izvrstan posao kako bi sve učinio da izgleda kao da to jest. Bit filmske čarolije nije u tome da nešto bude stvarno već da djeluje kao da jest stvarno.
I možda je upravo to razlog zašto smo se tako vezali uz Georgea Valentina i njegovu nesretnu sudbinu. U dobrom dijelu nas čuči jedan mali George kojega pomisao na novo, do sad neviđeno, plaši, i koji se grčevito drži onog starog, dobro poznatog svijeta bez iznenađenja i šokova. Upravo danas, u svijetu rapidno rastuće tehnologije koja dovodi do toliko čestih promjena, možemo, s jedne strane, bolje no ikada razumjeti oduševljenje novim, a s druge, i strahove onih koji se novome odupiru. Starije generacije i dan danas plaše se korištenja računala ili složenijih funkcija na mobilnim telefonima, vrsni vozači starog kova duboko u sebi osjećaju prezir prema automatizaciji u automobilima zbog koje gube onaj pravi osjećaj vožnje, a ljubitelji listanja svojih omiljenih dnevnih novina teško se navikavaju na činjenicu da im od njihove novonastale elektronske verzije neće ostati prljave jagodice prstiju. Da, novo je lijepo ali je istovremeno i zastrašujuće - i upravo zato Georgea Valentina razumijemo tako dobro i tako snažno suosjećamo s njime. On nije samo izmišljen lik i plod nečije mašte, on je simbol straha od nepoznatog koji mori sve nas. A strah najsnažnije vrišti upravo u tišini.
Ocjena: 9.5 od 10.
{jathumbnail off}